zaljubljeni pjesnik
subota, 30.06.2007.
postojim li uopće?
koliko sam samo
neprospavanih noći
proplakao zbog tebe,
ali tebi to ništa ne znači...
za tebe ja ne postojim...
i nije ti važno kako sam...
što osjećam...
pregazila si me poput vlaka...
od mene su ostali samo razmrvljeni komadići
srca prepunog ljubavi...
pitam se...
postojim li uopće??
raskomadan u tisuću dijelova
osjećam se tako prazno...
i ostaje mi samo neuzvračena ljubav...
ostah povrijeđen...
povrijedila si me,
opet...iznova...
po tko zna koji put...
ponekad mi se čini
da stvarno uživaš u tome...
al ne razumijem zašto??
zar ti više ništa ne značim?
boli me to...
i dok tvoji su tvoji osjećaji
prema meni totalno ishlapili,
svaki dio mene
vapi za tvojim dodirom...
a tebi je svejedno...
za tebe sam samo još jedan u nizu...
a ja tako ne mogu...
ne podnosim to...
povrijedila si me...
opet,iznova...
i dok ovo pišem
razmišljam kako moje riječi
ne dopiru do tebe,
nisi više ista kao prije,
promijenila si se...
osjećam se kao
da te više i ne poznajem...
i mislim si...
kako skrivaš te svoje osjećaje??
ako oni uopće još uvijek postoje....
IZLUĐUJEŠ ME...
nemogu više...
preslab sam,
previše emotivan...
raspadam se iznutra....bez tebe...
bez tebe kao da više i ne postojim...
nema me...
svaki dan te vidim....
svaki dan me boli...
srce moje ne može više...
iscrpljeno je...
i ja sam...
ni usred noći nemam mira,
bar da se malo odmorim...
ali ne mogu,
sanjam te...
boli me...
izluđuješ me...
gledam kako te drugi grle,
a ja nemam prava na to...
htio bih te i ja zagrliti...
bar na kratko,na djelić sekunde...
meni bi trajalo kao godina...
al nemogu,
i nesmijem...
ali htio bi...
bili smo kao jedno...
bar sam ja tako mislio,
al sad više nismo...
a ja se još tako osjećam...
izluđuješ me...
BESKRAJNA NOĆ
ležim u mraku...
pored mene ne krevetu
tvoja slika...
promatram ju očima punim suza i razmišljam...
gdje je ta djevojka koju sam poznavao,
koju sam toliko volio,
i koju još volim...?
gdje je?
s kim je?
kako provodi dane?
...umoran sam...
nemogu spavati...
sva ta pitanja ne daju mi mira,
razmišljam o tebi...
kako bi volio da legneš sada pored mene,
da zajedno provedemo ovu noć...
to bi bilo savršeno...
ali znam,to se neće dogoditi,
...i opet suze u očima...
da li sada netko drugi uživa u tvojim noćnim zagrljajima?
vjerojatno...to me muči,iscrpljuje...
pokušavam ne razmišljati o tome,
al jače je od mene...
ova noć čini mi se preduga,
neznam dal ću izdržati...
oči mi se polako sklapaju,
a tuga i bol nikako da prestanu...
već željan sna,potiskujem sve to u sebe,
umoran,iscrpljen polako tonem u san,
tužan jer znam da će ovakvih noći biti još i više...
MORA LI TAKO??
vidio sam te jučer,
i ti si mene vidjela,
i brzo okrenula glavu,
zašto?objasni mi...molim te...
zbunjen sam...
zar ti oni naši zajednički trenuci ne znače apsolutno ništa??
tražim samo nekakav znak da vidim
da ti je stalo...bar do onog što je bilo,što smo imali
kad vidim da mene kao da i nema...
ništa ti više ne značim,
tako nemogu...
boli me...ne osjećam se dobro...
pomišljam na svakakve stvari...
da li je u meni problem??trebam li se kazniti??KAKO??
reci mi molim te!!!
dovoljan mi je jedan mali pogled tvojih prekrasnih očiju,
ali ništa...
želja mi se ne ispunjuje...
valjda nisam zaslužio...
ostajem zbunjen...i tužan...
PRIČAJU MI
imaš drugoga...
znam...
uvjeravam sam sebe da me to uopće ne dira,
ali smeta me...nemaš pojma koliko...
ljudi mi govore da ti je super s njim,
da te zaboravim...
već sam im dosadan,
i sebi sam...al tu nema pomoći...
borim se koliko mogu
da te bar na trenutak izbacim iz glave,
al neide mi,
previše je to za mene...
pričaju mi "nemoj ić tamo"...nemoj ić ni tamo",
vidjet ćeš ju s drugim...
bol je sve jača...
TRAG NA SRCU...
zašto bol ne prestaje??
ja ovako više ne mogu...
kako možeš tako brzo zaboraviti sve što smo prošli?
zar ti to ništa ne znači?
zar nisam ostavio nikakav trag na tvome srcu??
ti u mome jesi...neizbrisiv trag...
trag kojima me proganja već neko vrijeme,
i neda mi mira...
tvoje ime urezano je duboko u mom srcu,
i uvijek kad te netko spomene
meni se sledi krv u žilama,
stisnu mi se pluća i nemogu uopće razmišljati...
al svarno pokušavam...
pokušavam ne razmišljati toliko o tebi,
pokušavam te zaboraviti...
ne uspijeva mi,neznam zašto...
tvoj otisak na meni valjda je prevelik da ga samo tako maknem,
ušla si mi pod kožu i od tamo se ne mičeš...
molim te,makni se...
ovo postaje neizdrživo...
a tebe kao da i nije briga što se događa samnom,
to me još više rastužuje...
ZBUNJEN SAM
zbunjen sam,
osjećaji divljaju...
ne mogu točno shvatiti što osjećam...
na trenutke te mrzim-donosiš mi preveliku bol...
a na trenutke ne mogu bez tebe
i dao bih sve da te opet imam u svome naručju...
što ti osjećaš neznam,
neznam jel ti je isto ko meni ili...
mislim da si dobro,tako mi djeluješ...
zbog toga mi je drago jer nema potrebe da patimo oboje...
zbunjen sam,
osjećaji divljaju...
ponekad me znaš stvarno razljutiti,
pa ljutnja prelazi u tugu...
i ostajem zbunjen...
jedino u što sam sasvim siguran - VOLIM TE!!!
UMIREM...
umirem...
umirem od tuge...
moja nadanja da ćeš mi se vratiti
polako padaju u vodu...
boli me...
moje je srce još uvijek puno ljubavi,
ljubavi koja je prejaka da samo tako nestane...
puno je ljubavi namjenjene tebi...
ono je kao natempirana bomba
koja može puknuti svaki čas,
i raspasti se u tisuću sićušnih komadića
koje kasnije nitko neće moći ponovo okupiti...
polako će i ono samo kao takvo nestati...
a sve to zbog prevelike ljubavi...
SJEĆAM SE...
sjećam se kako si me voljela,
bar mi se tako činilo,
kako si se ponašala,drugačije nego sada,
sada me ne voliš...
sjećam se kako si voljela provoditi vrijeme sa mnom,
znali smo satima samo pričati,
govorili smo si sve,nije bilo tajni...
sjećam se kako si voljela leći pored mene,
zagrljeni bi uživali,ja u tvojim poljupcima, a ti u mojim...
sjećam se vremena kada smo bili jedno,
kada smo dijelili sve,
bili smo ko stvoreni jedno za drugo,
sjećam se...
a sada...
ostaju mi samo takva sjećanja,
koja izmame osmjeh na mom licu,
bar nakratko...
kada se sjetim kako sam uživao s tobom...
za mene je to bio raj!!!
a onda shvatim da je gotovo,
da se to vrijeme više neće ponoviti...
i moje srce opet obavije tuga...
NE PROSPAVANA NOĆ
još jedna ne prospavana noć...
ne prospavana zbog tebe...
ne izlaziš mi iz glave,
razmišljam o tebi i tugujem...
fališ mi...!!!!
razmišljam o tvojem ponašanju,
nisi baš bila savršena prema meni,
ja sam plesao kako si ti svirala...
al nije mi smetalo...
znam da ima drugih,pa čak i boljih od tebe, ali ti...
za mene si ti bila najbolja...
fališ mi...!!!!
u ove kasne sate jedino o čemu razmišljam si ti...
kao da i sada čujem tvoj glas
kako mi nježno šapće,
šapće mi slatke riječi koje su mi toliko značile...
fališ mi...!!!!
JAVILA SI SE...
javila si mi se danas...
zašto??čemu to??
zbunjen sam...
dobih tvoju poruku,
a mene kao da je stepo grom...
zašto mi to radiš?
zar nisam dovoljno patio?
il si ti željna još malo moje boli,
mojih suza koje su tekle u nepovrat samo zbog tebe?
jedna poruka,a toliko pitanja,toliko muke...
ne mogu spavati...
i dalje me mučiš...
izgubljen sam,osjećam se loše...
veoma loše...
toliko stvari mi se sada vrti u mislima,
stvari koje ne mogu objasniti...
izgubljen sam...
boli me...
boli me glava,boli me srce,boli me duša...
previše je to za mene,
ne mogu više...
jedna glupa,mala,nevažna poruka,
a toliko muke...
ZAŠTO??
i dalje tugujem...
i ponekad se čini da tuzi nema kraja...
ZAŠTO??ZAŠTO??
pitam se...
da li se samo ja tako osjećam?
toliko osjećaja neuzvračeno,
ZAŠTO??ZAŠTO??
pitam se...
noćima ne spavam,
umoran sam,
ne izlaziš mi iz glave...
opet se pitam,ZAŠTO??
svaki dio moje sobe,
svaki kutak našeg grada
podsjeća me na tebe...
na nas...
ZAŠTO??pitam se...
ima li tome kraja??
GOTOVO JE...
tek sada shvatih,
gotovo je...
među nama više nema ništa,
ostaje mi samo tuga...
kad bi barem znala kolko boli,
ne podnosim to...
borim se sam sa sobom,
izgubljen tražim spas,
al oko mene samo mrak...
kad bi barem nakratko vidio
kraj ovog beznadnog tunela,
kad bi barem znao kolko je još na meni
da lutam izgubljen osjećajući veliku prazninu u mome srcu...
tek sada shvatih,
gotovo je...
