imati, recimo, svoju tekstualnu Lauru,
(pa kao neki oni) prelamati ideje o njezinoj dugoj kosi:
udahnuti ju,
previdjeti,
zatim zadržati ovdje bez treptanja,
zabranom i zurenjem.
i iako autora ne možeš spasiti, moja ti,
pa me kao neki oni duboko urezati u ostatke
svake ovakve noći u kojoj se sve događa
za dodir predaleko, pepeljasto i bez usporedbe,
ja ću te pisati.
i ne kao neki oni, prije kao da će već i sama ta boja
i njezin izostanak na raskrižjima naših osječkih ulica
opravdati i mimoilazišta i vrijeme i ono što ostaje
neizrečeno ispod.
negdje sam te iskopala i sada te više ne znam
vratiti natrag. u izmaštano ili zabranom njihovo,
u grijeh.
Postojalo je nekoliko raspletnih linija,
promašila sam svaku.
Postojalo je i nekoliko ritmova koji bi ti bili
barem opipljivije poznati, barem to,
ali promašila si svaki.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.