Ostvariti se kao prokleti pjesnik, ili roditi... jebiga
opisala bih to kao šum pogleda
kroz koji se nemoguće probiti,
kao onaj govor što ti se uglavi u krik
baš u trenutku kada bi trebala nešto izreći
iako se ništa osim tog nekakvog zametka unutrašnjeg trzaja
ne može pretvoriti u tekst.
(a trebalo bi.)
priča bi pritom, unatoč ili baš zbog takvih prapočela,
ostajala jednako čvrstom i netaknutom;
odmotavati ju ili iznova doticati
bilo bi jednostavnije nego ikada, znaš,
ali jebiga,
mogla si oblikovati samo krik.
i uvijek im one tuđe riječi, velike i strane
poput buke (ne)prijateljskih pogleda,
djeluju primamljivije, iskrenije,
nekako zagrljajno otvorenije
od ovih tvojih, krnjih i nedorečenih,
neisplativih.
one neke velike riječi koje nikada nisi naučila izgovarati,
samo disati.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.