opisala bih to kao šum pogleda
kroz koji se nemoguće probiti,
kao onaj govor što ti se uglavi u krik
baš u trenutku kada bi trebala nešto izreći
iako se ništa osim tog nekakvog zametka unutrašnjeg trzaja
ne može pretvoriti u tekst.
(a trebalo bi.)
priča bi pritom, unatoč ili baš zbog takvih prapočela,
ostajala jednako čvrstom i netaknutom;
odmotavati ju ili iznova doticati
bilo bi jednostavnije nego ikada, znaš,
ali jebiga,
mogla si oblikovati samo krik.
i uvijek im one tuđe riječi, velike i strane
poput buke (ne)prijateljskih pogleda,
djeluju primamljivije, iskrenije,
nekako zagrljajno otvorenije
od ovih tvojih, krnjih i nedorečenih,
neisplativih.
one neke velike riječi koje nikada nisi naučila izgovarati,
samo disati.
jebiga.
_____________________
Post je objavljen 23.04.2019. u 08:57 sati.