(...u cirkusu u kojem je naizgled prazan papir
bio ispunjen svime što se izvan tog prostora
nije moralo izreći,
gdje su maske tek zavodljiva igra, a uloge se vole
iskreno, instinktivnom raspodjelom moći,
gdje se prava lica razotkrivaju prepuštanjem
u kojem sam ja napokon ja, a ti
onaj pravi ti,
u dodiru pod kojim zanijeme svi bučni demoni,
a koji mi onih dana nije bio posve jasan,
nastala je jedna naizgled potpuno bezglava odluka;
i skok u nepoznato
i pomicanje granica
- bez trikova i bježanja, bez pitanja i osvrtanja -
i ostati pored
i pronaći se u drugome.
napokon disati.
više ni ne živim izvan tog prostora spoznaje,
ja, žena snijeg)