- Što ako te upravo to molim ovim oborenim pogledom?
(rekao bi ti šutljivi narator u meni)
I da ne moram nikamo odjuriti, stići,
ništa više prespavati,
da mogu tek pritvoriti ova vrata
pa nakon svega ne iščekivati
samo svoju poznatu rutinu,
prevariti čak i njezinu automatiziranu
potrebu za samom sobom,
za poznatim.
I stvarno, što ako sada konačno želim
napisati tu pjesmu?
Rekao bi ti šutljivi narator u meni.
__________________________________
(i uvijek dođe to nešto kao melodija dok promatraš vlastite ruke)
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.