I još sam im htjela reći
nešto o osjećaju pripadnosti, tim ljudima
s kojima radim,
nešto što možeš reći samo onima
s kojima sjediš za više-manje istim stolom
ispijajući neku smiješnu razgovor-kavu
i sebe i vrijeme koje se neprocjenjivo razlijeva po vama
kao blagoslov.
Oni prvi sve to ionako
ne bi shvatili.
Ni to da je rodila sina
tamo negdje u bijelom svijetu, da se dugo nisam mogla
ovako opipljivo radovati,
da ga nisam vidjela čak ni kada se zaobljeno
šepurio u njoj,
u njoj mojoj,
i da mi se plakalo.
Da je novac najsmrdljiviji papir koji sam imala priliku
dotaknuti
i da nas volim drugačije, privremene
jednako kao i trajne,
i smislene jednako kao i uzaludne,
i one koje tek planiram voljeti
i one koji tek trebaju progledati
i vrijeme koje tek planiram poklanjati
dok, evo, šutim kao da je nebitno
i sjedim
na ovom hladnom betonu.
Sretna.