"Za osjet bola nemamo specijalizirane osjetilne stanice
nego bol osjećamo završecima živaca
koji se nalaze po cijeloj koži i u gotovo svim organima.
Iako svi ljudi osjećaju bol, različito reagiraju na nju,
a vrlo izdržljivi ljudi na isti osjet bola
reagiraju kao da i nije riječ o velikoj neugodi."
na početku pogled rastvara ramena,
okreće glavu u suprotnom smjeru,
možeš čuti prasak i osjetiti dah na riječima,
ne izgovarati više ništa drugo.
Noćni je zrak pristojna udaljenost
između dvaju tijela uronjenih u fluid;
prebacuješ svoje preko stola,
odlažeš ga u najdalji kut prostorije,
taložiš na njegovim rubovima tišinu i ožiljke,
promatraš obrise i dimenzije,
kolebaš se između neizrečenih dijelova
i događaja koji će uslijediti.
Ipak, u onim rijetkim trenucima približavanja
niz koje se slijevaju neodgovorena pitanja i ozljede,
presložit ćeš se u mirno trajanje:
pa tko god da je i izložio teoriju izmicanja,
nije shvatio ozbiljnost njezine posljedice,
sve one zaključane pretince suprotnih strana
i potrage za mjestima u koja se možeš
zavući i sakriti, izbrisati sve gradske panorame
i ne tražiti napokon više ništa drugo.
na koži, u glasnicama,
u pokretu koji prinosiš očima što će te ponovno odgurnuti
stoji tvoj pristanak na još jednu rundu:
dotičeš ovlaš prste, njihovu hladnoću i toplinu,
skupljaš cijelu sebe u tu bolnu ishodišnu točku.
u svoje nijemo trajanje.
i ostaješ.