Vraćala se iz bolnice. Nitko ju nije vodio, držao za ruku, pomogao joj navući šal ili utopliti prste - tramvaj je kasnio, vani je bilo nekoliko stupnjeva ispod nule, povraćalo joj se i bila je slaba. Dovući će se već nekako do kuće, nema potrebe sada za žaljenjem što nitko nije pošao s njom. Uostalom, tko?
Telefonirala je mami koja je suosjećala na daljinu kao i svaki put, majke to uglavnom rade, to im je ubačeno u um, pod kožu, upisano u genetiku. Vjerojatno se takva zaraza brigom njezinoj dogodila još onog zimskog dana prije nekoliko desetljeća kada je saznala da će roditi kćerku.
Druge su vrste suosjećanja i bliskosti ionako poprilično jeftine, a danas i virtualne: kao što je većina ljudi suosjećala s nekim kome baš i ne ide, tako su i ljudi-nickovi suosjećali s ono malo informacija koje je bila spremna podijeliti s njima. Ili da suosjećanjem nazove ona rodbinska pitanja na koja daje uvijek iste nedefinirane odgovore? Gdje su ti ljudi sada kada se odvija prava bitka? Kada se može srušiti na ovoj stanici, vratiti natrag u ordinaciju u kojoj su joj svašta radili, nadati se da će sve biti u redu, kada pokušava uspraviti korak, vratiti boju u lice, gdje su sada svi njezini mnogobrojni prijatelji i poznanici? One velike ljubavi?
"I gdje se, po vašem mišljenju, odvijaju bitke zbog kojih se ono kao nešto volimo?", upitala bi svakoga od njih znajući koliko ih zapravo nije briga. Bila je to, prije svega, jedna vrlo osobna borba u trajanju od gotovo godinu dana o kojoj neće više nikada pričati nikome. Nema smisla. Sjest će u tramvaj i prizvati osobni time-out, priznati poraz.
Što joj, uostalom, i preostaje? Kakav uopće izbor? Samosažaljenje? Ljutiti se što je netko rekao da ne bi potrčala ni za tramvajem, a upravo ju je uzaludno trčanje za ljudima i dovelo u poziciju u kojoj se nalazi? Ne, nema ni za to više potrebe ni snage. Što se nje tiče, više ju sve to ne dotiče: svaki od tih padova, krivih Drina, naivnih vjerovanja, sve ono što je ostavila ispred bolničkih vrata napustivši jeftina bojišta, kako ona opipljiva tako i virtualna, kako bi preostalu snagu usmjerila na borbu za prosto hvatanje zraka. Ostale je ratove prepustila onima koji bez njih očigledno ne mogu.
***
Nekoliko će dana kasnije njezina najbliskija osoba otići trbuhom za kruhom u drugu zemlju. Otada će sjediti u sobi, regenerirati se, odbijati pozive. Pokušat će se pritom prisjetiti koja je to već draga osoba po redu, ali prisjećanje će i dalje biti pretežak teret.
Odustat će.
"Da, nemate vi pojma o meni", reći će promatrajući zidove i maknuti se, zašutjeti, predozirati se poznatom tišinom. Mahnuti na pozdrav ukoliko baš mora susretati laži. Nikada više ne trčati za njima. I zahvaliti, još jednom, svima.