Šutim iako bi se o jeseni i dunjama
moglo uporno i dugo
na još upornijim balkonima i napuštenim igralištima
s kojih se ne miču plivači amateri,
sretnici koji nam tek ponekad mahnu na pozdrav
kako bi izgledalo kao da smo napokon
nešto započeli,
kao da smo krenuli i konačno,
nakon duge stanke,
iznova stigli kući. Njima.
No ako se zagledamo dublje
u taj vremensko-prostorni blues,
još nas je jedino odlučujućeg prelaska strah;
pozornica je, naime, prepuna zaostalih prijevoda
koje publika jedva čeka:
cirkus umornog grada nikada ne spava,
a ja se, vidiš, bojim
još samo tih lažnih live izvedbi,
onih koje iznova neću znati preživjeti.
Red je red, čujem negdje iz daljine,
toliko nas još čitam,
stoga će uvijek ti drugi
biti razumni umjesto mene,
o čemu, kako kažu, mogu i dalje
pisati tužne pjesme,
servirati blues plemenu koje će me diktirati,
zatim povremeno pitati "kako si"
i nastaviti se zvati
mojim najboljim prijateljima;
možda nam naručiti piće, sjesti u prve redove,
nazdraviti.
U konačnici, jasno ti je,
dobiti i tu bitku i taj rat.