Tekst me podsjetio na osobu koju tek upoznajem i zgrade u kojima žive ljudi žohari i još se samo katkad sjećaju svoga pretka kukca. Betonski dani, ništa što bi se moglo podvaliti kiši, tek taj malac koji je u maniri starijih kolega namjestio naočale i, nakašljavši se, pročitao ulomak svog teksta, nakon čega je samouvjereno preuzeo ovacije prisutnih.
Jako dobro, pomislila sam.
Mora da je još bolje i strašnije u razdobljima suše.
Sa sličnostima, dakle, ne posrćeš. Otpiješ još jedan gutljaj jutarnje tekućine, odzvoniš im na pozdrav, tu si. Sjetila si se pritom i promuklog glasa svoga sugrađanina, pjesnika kojega ponekad susrećeš po zaboravljenim marginama birtija, njega i njegovo pivo, ono poznato skrivanje pogleda u inat sugovornicima i toliko toga između. Suvišne riječi, prave riječi.
Sa sličnostima, ponavljaš im, znaš, ali danas je za kadrove iz prvih redova suviše hladno, ništa ozbiljno ne prelazi preko tvojih rubova, ništa se ne događa u uvjetima u kojima je kava samo kava i lice tek lice.
Ponovno si se nasmijala - lako je, vidiš, zbunjenost rijetko šuti i još se rjeđe pridržava gomile pristiglih upozorenja: ionako ne voliš dvotočje, stage. Ukoliko bi ljudski kontakt još i mogao stvoriti nekakav smisao, dan bi imao zadaću i kampanjce; ovako ćeš tek sjećanjem podebljavati onaj tužni izraz lijepog lica, prepoznati, preuzeti i zapamtiti sve što ti daje, pa ćeš, krećući se njegovim tekstualnim meandrima, zatvarati oči pred svima kako ništa od objašnjenja prispodobi ne bi iscurilo van, podvalilo se kiši.
Pisali su i o Alisi, onoj naivnjači zaljubljenoj u crne rupe. Sviđalo mi se biti u manjini, odmarati sličnost uljuljkanu u glas koji ne prelazi preko vlastitih rubova. Klinci ionako znaju puno više od nas.