srijeda, 21.10.2015.

Priča o gradu




Dočekuje me umornu od prepoznavanja kontrastnog umora u očima, grli pričama o kaktusima i bikovima, njihovim crvenim vratovima i bojištima, a zatim priređuje juhu u kojoj dugo zaboravljam boje suprotne njezinima, drugačije oči o kojima joj pričam satima kasnije opisujući potanko kako me noću ponekad netko lovi, kako mi je to teško i kako tada uporno i najlakše bježim u oštre riječi koje zatim svijetle na mjestima što ih želim sakriti.

Pa stršim, evo stršim, Jelena, priznajem joj i čekam da me ošamari nekakvom idejom, receptom, da me prekine usred izgovaranja jedne te iste rečenice i da odgodom njezinog svršetka opsuje ovu moju prokletu majčinsku prirodu, ovaj iskonski Osijek koji mi izbija iz trepavica rađajući tuđu razmaženost i hraneći ju mojom zatvorenošću.

Zatim pokušava ubrizgati bijes, inat i ljutnju u moje usne, nešto novo i bolje što će potrajati barem koliko i vožnja Zagreb-Osijek, pa nam, uvlačeći duge kvadrate sreće u moje uši, kuje planove i pokušava dešifrirati čak i moj ponos veličine katedrale (od kojega, evo, ponovno ne mogu disati pa otvaram prozore i ronim kao Paloma u onom padu kroz toplije mjesto), kao što, uostalom, pokušava dešifrirati i kurvu nadu koju rasprostirem po svojim bedrima, a od koje sam dobila tek ova krvava i bezvezna koljena.

Ne uspijeva joj. A tako bih voljela biti jedna od vas, čujem se kako joj govorim, zatim pristojno zahvaljujem na juhi i kiši, na podnevu, na tome što ne traži da danas budem topla i prijemčiva za bolje, ne sada kada se tješim da sam tu sposobnost negdje trajno zametnula pa se više i ne sjećam kako ona izgleda, kako sam napokon postala Ja-Kaktus i kako sam tek privremeno naivna i glupa, a evo stiže i zima zamotana u onu istu Slavoniju koju nam je prespavati negdje za šankom, otpiti malo i oprezno jer jezik, tvoj jezik, Marina, on toliko vrišti da nam stvara blues i pamtljive mirise, a željeli bismo da ne.

Na odlasku me pita kako je živjeti u toj novoj koži, nije li mi možda prevelika, zatim petlja oko šutnje i onog vječnog zašto i brine; toliko je plava od moje pojave da ju više ne vidim, podsjeća na sjećanje vode upisano u toj brizi na koju ću zaboraviti istog trenutka kada zabruje kotači, jer ja sam ti dobro i samo sam ti se malo izgubila u prijevodu pa sam naučila automatizirano odgovarati na nešto o fazama, na pitanja o tome kako i dalje ovako uspravno stojim na mjestu i svijetlim baš kao to tvoje podne ili Mjesec ili što već. A imam, evo, i cijelo srce, lažem ti uz osmijeh u nadi da me više nitko ništa neće pitati, da neću ništa odati i da je bolje što i dalje ne znam stvari izgovarati glasno, do kraja.

I tek tako: jedan zagrljaj, mjesto pored prozora, zatim spomenuti kotači.

A on, grad, dočekuje me netaknut: pijem kavu iz automata na kolodvoru, palim sedmu cigaretu kako bih odgodila konačan zakoračaj u mjesto radnje, stapanje, zatvorenost kruga koji sam nam smislila i stvorila; kako bih izgledala kao da sam na proputovanju i ne, hvala, ne trebam taksi, ne pamtim smjer, zamišljam da preko puta stoji netko tko čeka upravo mene, grli me i pita kako si, jesi li dobro putovala, a ja, recimo, razmišljam samo o smislu prelaska preko ceste, o vodi koja me neće odnijeti u provaliju. Njezina tišina zagrebe baš onda kada ne treba i kao da još jedino sjećanje na tuđu juhu i kavu u kojoj ima tek malo mlijeka mogu stvoriti upravo onoliko okusa koliko ti je potrebno da progutaš još jednu noć, zatim još jedan dan. I kao da smo i dalje svi tu, spremljeni u sigurnost poznate kože na kojoj ćemo bušiti jedni drugima rupe kako bismo ponovno prodisali toplinu u ovoj vodi, možda već od sutra, možda od ponedjeljka.



20:46 | Komentari (4) | Print | ^ |

subota, 17.10.2015.

Kada je ljudima i dalje sasvim dovoljno




zamišljati prisnije, drugačije priče gledajući tek istrošen subotnji mrak, tvoje se kretnje pretvaraju u grčevito traženje bilo kakvog početka, u trzaje riječima prema licu koje uporno ne znaš zapisati, jednako kao što još uvijek ne znaš oblikovati ičim vidljivim svoje uporne skliske korake.

I zastat ćeš usred te izdajničke rečenice dotičući joj tek nabubreno središte, pomisliti iznova na ono tijelo u kojemu se još moglo predahnuti od teksta, odmoriti, na prostor u koji smo uronili žedne ruke da bismo ga odmah zatim zaledili i ostavili da nezaustavljivo gnjili.

Svaku ćeš jadikovku starenja, sada to znaš, započeti trenutkom u kojemu tek tako, odjednom i podmuklo, izgubiš moć zaborava; nešto kao kada nezaustavljivost jeseni pobijedi tvoj nepropusni grad, kao kada, uostalom, i ti ponudiš prolaznicima one najkraće i najponiznije riječi, onu bitku koju ne možeš izgubiti.

I kao da je bitno: nekim je ljudima, vidiš, to sasvim dovoljno, a tebi... tebi i dalje nije.






17:30 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 09.10.2015.

Apokalipsa vol. 1, 2, 3, 5, 7




Uloge su odavno civilizacijski dogovorene, ugovorene čak i krvlju opozicijski orijentiranog članstva, stoga evo i naklon i amen i pružene ruke tim nužnim redoslijedom za progonstva, riječi i tapkanja u mraku.

A u unutrašnjosti se, negdje pod travama i otrovnim grumenima zemlje, izokrenula stvarna slika: sada je dohvaćanje mozaika podešeno na frekvenciju opreznog privida, na lažnu izdaju sebe, jer sebe je ponekad baš lako slagati, odglumiti, jednostavno (se) ne vidjeti.

Pa ti neću olakšati.

Sadašnjost je ostala iza vrata odjevena u staklenu predaju, u vatru koju izdišem kako bih spržila ostatke vode u grlu i možda tek povremeno zamahnula bijelim zastavicama zalijepljenim za glasove koje još uvijek nismo naučili artikulirati. Vrijeme je plodno. Za sat vremena imat ćemo kompletiran opus umjetnice spremljen u memoriji skvičave mašine, vrijeme počinje baš sad, naše ili ničije, pa ćemo osvajati već osvojeno, grabiti već nađeno (jer što smo bez brzopotezne kulture i njezinog posljedičnog vriska sada kada nam vrijeme ponovno započinje).

U iščekivanju toga "sada" potvrđuju nam se iznova naše suprotstavljene strane: imamo punu zalihu poezije i nota, biraj koji ćeš dlan, nešto će ti se već pružiti i raširiti pod tobom, pitaj kako se proteže dan i možda već od jutra zasmrdi na smisao, biraj to sada pa ćemo možda i odletjeti s našim božicama na sagovima prošaranim pretpotopnim mirisom čistionice, mi koji/e još uvijek prešućujemo najavljene oluje u jajnicima, mi koji/e smo hrabri/e i protočni/e, plodni/e, mi koji/e, evo, znamo sve.



09:50 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>