|
Dočekuje me umornu od prepoznavanja kontrastnog umora u očima, grli pričama o kaktusima i bikovima, njihovim crvenim vratovima i bojištima, a zatim priređuje juhu u kojoj dugo zaboravljam boje suprotne njezinima, drugačije oči o kojima joj pričam satima kasnije opisujući potanko kako me noću ponekad netko lovi, kako mi je to teško i kako tada uporno i najlakše bježim u oštre riječi koje zatim svijetle na mjestima što ih želim sakriti.
Pa stršim, evo stršim, Jelena, priznajem joj i čekam da me ošamari nekakvom idejom, receptom, da me prekine usred izgovaranja jedne te iste rečenice i da odgodom njezinog svršetka opsuje ovu moju prokletu majčinsku prirodu, ovaj iskonski Osijek koji mi izbija iz trepavica rađajući tuđu razmaženost i hraneći ju mojom zatvorenošću.
Zatim pokušava ubrizgati bijes, inat i ljutnju u moje usne, nešto novo i bolje što će potrajati barem koliko i vožnja Zagreb-Osijek, pa nam, uvlačeći duge kvadrate sreće u moje uši, kuje planove i pokušava dešifrirati čak i moj ponos veličine katedrale (od kojega, evo, ponovno ne mogu disati pa otvaram prozore i ronim kao Paloma u onom padu kroz toplije mjesto), kao što, uostalom, pokušava dešifrirati i kurvu nadu koju rasprostirem po svojim bedrima, a od koje sam dobila tek ova krvava i bezvezna koljena.
Ne uspijeva joj. A tako bih voljela biti jedna od vas, čujem se kako joj govorim, zatim pristojno zahvaljujem na juhi i kiši, na podnevu, na tome što ne traži da danas budem topla i prijemčiva za bolje, ne sada kada se tješim da sam tu sposobnost negdje trajno zametnula pa se više i ne sjećam kako ona izgleda, kako sam napokon postala Ja-Kaktus i kako sam tek privremeno naivna i glupa, a evo stiže i zima zamotana u onu istu Slavoniju koju nam je prespavati negdje za šankom, otpiti malo i oprezno jer jezik, tvoj jezik, Marina, on toliko vrišti da nam stvara blues i pamtljive mirise, a željeli bismo da ne.
Na odlasku me pita kako je živjeti u toj novoj koži, nije li mi možda prevelika, zatim petlja oko šutnje i onog vječnog zašto i brine; toliko je plava od moje pojave da ju više ne vidim, podsjeća na sjećanje vode upisano u toj brizi na koju ću zaboraviti istog trenutka kada zabruje kotači, jer ja sam ti dobro i samo sam ti se malo izgubila u prijevodu pa sam naučila automatizirano odgovarati na nešto o fazama, na pitanja o tome kako i dalje ovako uspravno stojim na mjestu i svijetlim baš kao to tvoje podne ili Mjesec ili što već. A imam, evo, i cijelo srce, lažem ti uz osmijeh u nadi da me više nitko ništa neće pitati, da neću ništa odati i da je bolje što i dalje ne znam stvari izgovarati glasno, do kraja.
I tek tako: jedan zagrljaj, mjesto pored prozora, zatim spomenuti kotači.
A on, grad, dočekuje me netaknut: pijem kavu iz automata na kolodvoru, palim sedmu cigaretu kako bih odgodila konačan zakoračaj u mjesto radnje, stapanje, zatvorenost kruga koji sam nam smislila i stvorila; kako bih izgledala kao da sam na proputovanju i ne, hvala, ne trebam taksi, ne pamtim smjer, zamišljam da preko puta stoji netko tko čeka upravo mene, grli me i pita kako si, jesi li dobro putovala, a ja, recimo, razmišljam samo o smislu prelaska preko ceste, o vodi koja me neće odnijeti u provaliju. Njezina tišina zagrebe baš onda kada ne treba i kao da još jedino sjećanje na tuđu juhu i kavu u kojoj ima tek malo mlijeka mogu stvoriti upravo onoliko okusa koliko ti je potrebno da progutaš još jednu noć, zatim još jedan dan. I kao da smo i dalje svi tu, spremljeni u sigurnost poznate kože na kojoj ćemo bušiti jedni drugima rupe kako bismo ponovno prodisali toplinu u ovoj vodi, možda već od sutra, možda od ponedjeljka.
|