|
Uloge su odavno civilizacijski dogovorene, ugovorene čak i krvlju opozicijski orijentiranog članstva, stoga evo i naklon i amen i pružene ruke tim nužnim redoslijedom za progonstva, riječi i tapkanja u mraku.
A u unutrašnjosti se, negdje pod travama i otrovnim grumenima zemlje, izokrenula stvarna slika: sada je dohvaćanje mozaika podešeno na frekvenciju opreznog privida, na lažnu izdaju sebe, jer sebe je ponekad baš lako slagati, odglumiti, jednostavno (se) ne vidjeti.
Pa ti neću olakšati.
Sadašnjost je ostala iza vrata odjevena u staklenu predaju, u vatru koju izdišem kako bih spržila ostatke vode u grlu i možda tek povremeno zamahnula bijelim zastavicama zalijepljenim za glasove koje još uvijek nismo naučili artikulirati. Vrijeme je plodno. Za sat vremena imat ćemo kompletiran opus umjetnice spremljen u memoriji skvičave mašine, vrijeme počinje baš sad, naše ili ničije, pa ćemo osvajati već osvojeno, grabiti već nađeno (jer što smo bez brzopotezne kulture i njezinog posljedičnog vriska sada kada nam vrijeme ponovno započinje).
U iščekivanju toga "sada" potvrđuju nam se iznova naše suprotstavljene strane: imamo punu zalihu poezije i nota, biraj koji ćeš dlan, nešto će ti se već pružiti i raširiti pod tobom, pitaj kako se proteže dan i možda već od jutra zasmrdi na smisao, biraj to sada pa ćemo možda i odletjeti s našim božicama na sagovima prošaranim pretpotopnim mirisom čistionice, mi koji/e još uvijek prešućujemo najavljene oluje u jajnicima, mi koji/e smo hrabri/e i protočni/e, plodni/e, mi koji/e, evo, znamo sve.
|