zamišljati prisnije, drugačije priče gledajući tek istrošen subotnji mrak, tvoje se kretnje pretvaraju u grčevito traženje bilo kakvog početka, u trzaje riječima prema licu koje uporno ne znaš zapisati, jednako kao što još uvijek ne znaš oblikovati ičim vidljivim svoje uporne skliske korake.
I zastat ćeš usred te izdajničke rečenice dotičući joj tek nabubreno središte, pomisliti iznova na ono tijelo u kojemu se još moglo predahnuti od teksta, odmoriti, na prostor u koji smo uronili žedne ruke da bismo ga odmah zatim zaledili i ostavili da nezaustavljivo gnjili.
Svaku ćeš jadikovku starenja, sada to znaš, započeti trenutkom u kojemu tek tako, odjednom i podmuklo, izgubiš moć zaborava; nešto kao kada nezaustavljivost jeseni pobijedi tvoj nepropusni grad, kao kada, uostalom, i ti ponudiš prolaznicima one najkraće i najponiznije riječi, onu bitku koju ne možeš izgubiti.
I kao da je bitno: nekim je ljudima, vidiš, to sasvim dovoljno, a tebi... tebi i dalje nije.