|
Ja Sam Onaj Koji Jesam, odjekivalo je iz njegovih pluća
i samo sam izostala, okretno, ta Ja, osupnuta Onom Koja Jesam,
daleko od, a blizu,
i bile su tu i šume i svakojaka raslinja, naši plodovi
izrasli u ono što se nije smjelo skrivati u naramke, pod kožu, u usne šupljine
jer će poplaviti, potopiti nas, pretvoriti u Dvoje Koje Jest,
a nije smjelo izaći.
i voda je plutala nad zastorima i zazivala sazviježđa, to nešto kao
pročitaj me,
pjevaj me,
trijezni,
bog ukočen u malenom peharu iz kojeg je htio van, vikao, vrištao,
pustite me van!,
bog u sapunici, bog malen kao lakat.
izgradila sam mu kuću, umirila glas, pustila šutnju u naše korove,
to Dvoje Koje Jest, to što je izašlo van.
i crkva nam je postajala sve većom, zapisanom,
isklesanom, izrezbarenom.
ulaštena u drvetu.
|