|
Izlomljena bi nesanicama i noćnim traganjima ujutro, kao da je kiša sama, sve teže zakretala rečenice u stih, sve teže zarezivala misao na njezinom najmekanijem dijelu, prerađivala svjetove i odgonetavala njihove tajne. Sada bi tek povremeno naslonila glavu na svoje grudi, nepomična i unatoč netom odsanjanim krikovima trezvena i mirna. Nosila je misao i njezinu suprotnost u svakoj od svojih ranije rastrojenih kretnji, umirivala disanje, prolazila prstima po sada ponovno uglačanim prijevojima, uvijek fokusirana na tu izoštrenost do detalja.
Gotovo skliska.
Nije bilo potrebno svakoga jutra dozivati suncokrete, umirivati svu tu vodu utisnutu po rubovima kapaka; bila je to, naime, tiha žena pa se činilo da nikada ništa zapravo ne dotiče, nikada, dakle, glasno niti vidljivo, kao da se još samo uz nju moglo trajati, predahnuti, odrađivati jednostavne dnevne zadatke bez lomova, preslagivati harmonije, tek jednostavno biti. Pisala bi jednako oprezno kako je i govorila; oni rijetki trenuci divljaštva skrili bi joj se pritom u kosu, otpuštali samo na povremeni zov umirujuć kao zapovijed, jasan kao taj kavez u kojega se smještala svojevoljno iz večeri u večer.
I kao da je kiša, da, padala bi im po ramenima, ovlaš susrećući poglede i izmičući svakomu od prolaznika, svakoj toj privremenoj zabludi, svakom odglumljenom pozdravu. I mislili su pritom da je sve to naučeno, da se više ama baš ništa ne može vidjeti, nikamo poći, niti u jedan predio njezine unutrašnjosti sakriti, ništa novo izmaštati niti doraditi unatoč svoj toj vodi, svim naznakama kojima bi ih darivala povremeno, gotovo neoprezno.
A bila je to i dalje tek ona, mirna poput kiše, nekada čak i jutrima, naglo prije ulaska u dan, kada bi samo gledala nebo kako se premišlja i kako ipak nekamo putuje.
I ostajala je na istom mjestu, uvijek, kao da je kiša.
|