|
Ako bih ti rekla "Jebi se!"
onako nakostriješeno
u leđa
u prokleti natpis koji označava sve što nisi i nikada nećeš biti
ako bih tu tisuću i jednu noć izazvala na drugačija ispisivanja
ma ako bih se iznova ponizila nanijevši ti, po prvi put zapravo,
bol zaleđenu u jedan jedini pogled
ako bih bila sve ono čime si me godinama zvao
u još jednom ringu
u još jednom nepravednom dvoboju - sve bi stalo.
Repeat:
Sve je stalo. Njegov izraz lica, naočale koje mu je kupila za neku od godišnjica donijevši mu ih u znak prolivenih udova, i ta hladna čaša, masivne crne ruke, lik osobe koja ga gleda, nju, njega, simbole, nešto odglumljeno i nešto naučeno, sve bi stalo. Mržnja koju će proizvesti ovo uporno proljeće, evo, čim Sunce grane pa zarastu izmaci i napokon odmore oči, ostave se giljotina, zapjevat će: dovoljno je.
Ili:
iako nedavno izrečene i ispovraćane u novogodišnjim izgonima,
velike su to bile riječi,
njihov prepoznatljiv način oštro slan na površinama.
I, naravno, prazne.
|