Zadihana

vrišteće sprave rasturaju brzopotezne nijanse,
lomovi zamagljuju ljetne rasprodaje,
nema tu ništa iznad.
Vidiš, na primjer, ja,
niz navika, čarapa, ramena i čekanja,
statiram na njegovom rubu: nema tu ništa iznad.

Ili: nabrajanja, koljena, pokrivači, naočale, to vaše
zaglušujuće gomilanje rezova što stišće;
ta prokleta svakodnevica koju vrišti četverostrana sprava
i uvijek
i dvadesetčetirisatadnevno taj

- - - ZID - - -

to vrijeme: tik-tak, tik
i tak,
negdje daleko iza.

Ili: pogledajte ju, boje joj se rastaču po mjesečini onako kako prostor
prestaje
i kaže li "ja sam dizajn ja sam slijepljeni zeleni obalni privjesak
u kojemu se sunčane naočale lijepe za stopala"
dobit ćemo jebeni Osijek.
Ili kaleidoskopirane ribe.

Tisuću riječi i jedan tako okrugao broj. Gotovo pa
naš.
I ta riječ, tako konačna, udvojena,
prestiže nas i zaobilazi,
sada kao i uvijek, tim kretanjem kojemu ne znamo
upriličiti ime.

Mi.

upozori se na tu dvostrukost,
pogreške se ne rastežu u prostor
i ta je tišina jednako tako nepovrat,
jasno ti je.
Ništa tim znanjem ne prestaje.
Kako je tlo napuknuto i šupljikavo,
voda se gubi, razmeće,
pretpostavke probijaju tokove, riječi.
Misliš da će ti biti jednako jasno
ako prisvojiš kraće udahe?
Zbrzati se glasnije, namjerom?
Ta čudovišta iz zbilje, mraka, spilje
znaju tvoje pokrete,
to tvoje ispod, tvoje neznanje, tvoju odsutnost zraka.
Dok voda ne posustaje.

Ne znam kada ili zašto, nešto se nagnulo.
Odradili smo i skokove i nalete reklamnih života,
mi ili, ne znam, to nešto.
I pravim se tako, pravim se danima nekome, sebi,
kroz to nešto što grebe, zadire,
nikada zapravo ne posustajući u tome.
Loša sam, nije to baš dobro
(zamjeraj sve).

Vidiš, ulica se gomila, kuće i njihovi tamni brojevi,
dvorišta koja se ne vide...
pa sve si ja to preplatim: i te maglice i padine,
simulacije broj tko zna koji, dozvole i radove,
ali kada i tebe tako uzmem pod svoje,
prepetljam i ugnječim ovako opasna, pod to svoje
(ili čak i tuđe, ne znam),
napravim nas glupo i teško -
žao mi je.

(Nešto ponekad pokrenem iako bih i tada bježala sebe,
rekla sam ti, uvijek, ali...)

Ili tek dođi po tu neku uigranost,
tu izbočinu nasred ceste, putokaz:
možda nečega ima u tim slikama koje priželjkuješ.
(Jesi li to mislio?)

Voljela bih barem jednom pritisnuti to mjesto
pa da izađe nešto kao opipljivost, jasnoća,
nešto ravno
barem jednom.
Dopuštam nepostojanju vremena da me iznova šizofreno ponizi,
eto, bio si u pravu i,
što god to bilo, olakšaj: nemoj da se napravim i tebi.