Zadihana

lakše mi je obilježiti te u trećem licu, priznajem,
ova uzaludnost, ovo kružno traganje
ima nešto čemu ćemo na mjestu početka, na rubu
smišljati ime, oponašati bridove koje ćemo ponovno upoznavati,
tvoje tijelo, tvoj glas, prožimanje stvarnosti pred kojima se dvoumiš.
vrijeme naše šetnje uvijek je u množini,
jesi li pas ili mačka, nešto jesi, govoriš,
možda netko, ali to je još daleko od opstanka,
to treće lice što će jednom postati proza,
odsanjati nas, preokrenuti u svijet pred kojim nas nema.
oni prolaze, odgovaram. to je sve.

svaki tvoj pokret ima kukavičluk vrtnje
sadržan u bojama, uglavljen u dugu niz koju se spuštamo,
mjehuriće, nikad obrnuto,
sve dok resetiranje ne postane preglasno, zaglušujuće,
dok se poroznost kontrole ne ukliješti u vrat.
Bog, pogrbljen, okreće tvoju sobu, žarulje, rondo,
a ti plešeš svoju zapetljanu priču,
gubiš dijelove kože i nikada se posve ne gasiš.
nikada do kraja.

želim da netko piše o meni onako kako on fotografira nju.
želim da je osoba koja je prošla ispred moga preuranjenog prozora
u bombastičnoj Mona Liza traumatičnoj nepoznatosti
netko tko će me pisati onako kako on fotografira nju.
želim ovaj uvertirski omnibus nazvati po cijeloj preuranjenoj sebi
onako kako je on u svakom razgovoru spominjao njezine fotografije
i dok je moja koža pokazivala sepijaste neravnine
željela sam da me netko zaokruži u objektiv
onako kako on fotografira nju.

izvori u kojima smo se kupali
grabeći lance i sidra kao da su posljednji ključevi preobrazbe
objašnjavaju da ja više nisam ja,
i piše u vodi da ta ruka, to tijelo koje te bičuje
svojom mekoćom,
ta željezna strast, kretnje, potreba u čijim ćeš pukotinama
prespavati sebe
i koja će tvoj izvor učiniti krvavim i tjelesnim, suhim,
takva ja te gomila.
kako ćemo te nazvati?

nakon mene
umorno se ispružio u svom masivnom krevetu.
dotaknula sam hladnoćom jagodica površinu tog lica,
zatim prašnjavu biljku u kutu sobe, dovratnik,
jutarnju učmalost ulice, vjetar rute
do poluotvorenog prozora, pretvorivši se u to mjesto,
prostor kretnje, u taj strah.
mrakom je zavladao neki novi nemir, sve je
ponovno stalo u prizor kojeg sam negdje ranije
poželjela, spremila u najnižu ladicu
uvijek iznova simulirajući drugost.
simulirajući opetovani pokret. vrijeme.
taj strah.

http://www.youtube.com/watch?v=gBcQjTKAOQI


jedino sam ja nekako zabrazdila. odlučila sam se prikloniti radnicima i zavjetovati na strah. poštovanje je uslijedilo odmah nakon, minuta šutnje za dim koji se stapao sa snijegom.

ostavili su alat svuda uokolo.

nije ni kišilo.

dvadeset tisuća blatnih noćnih sati ispod milja
i kilometarski logo nad čelom u koje si zamaskirao predaju:
i nitko ne vidi
i nitko ne misli
i nitko nikada ne postaje tajni znak
osim cvijeća koje šalješ sondi
tog puta kroz koji udišeš
strah.
jedan način ili drugi,
dvadeset tisuća koraka
do nečega
od
i san koji si sinoć sanjao. pohranjuješ se.
boriš se da dan nema nikakvu trajniju percepciju
jer oni, tvoji misaoni prospekti,
nikada ne spavaju.
rukotvorine ispadaju smiješne. ti
ispadaš iz tih kutijica
kroz koje ti mašu.
logo koji si sam skrojio
u tebi
kroz tebe
zabija te u prah.

utapanje ili izgaranje
brod ili
brod?
svejedno tone.
pas koji je protrčao, kaos, žurba,
krivo uraslo mjesto rane
i više ništa što bi mogla
učiniti naknadno...
zavoljeti mjesto, naviku, način disanja, valova
na tom brodu.
tiho je. ništa više ne možeš.
negdje sve izgleda potpuno isto.
još uvijek možeš pronaći
nepoznata lica,
brod, zvuk utapanja
ili izgaranja.
lice za stolom. lijepo je.
zabacuje kosom, govori, ona uvijek govore,
u dim u riječi, kao da se guraju
među naborima zvukova
sve te beznačajne nepoznanice valova,
točaka oko kojih kružimo.
tu ću se uvijek vraćati, čak i nakon,
uvijek.
vakuum dima, kroz sve to, uvijek.
ne postoji niti jedan broj
osim broja jedan. jedan brod.
jedno
utapanje
ili
izgaranje. lice koje dira lice. riječ,
zvuk, ja.