|
nakon mene
umorno se ispružio u svom masivnom krevetu.
dotaknula sam hladnoćom jagodica površinu tog lica,
zatim prašnjavu biljku u kutu sobe, dovratnik,
jutarnju učmalost ulice, vjetar rute
do poluotvorenog prozora, pretvorivši se u to mjesto,
prostor kretnje, u taj strah.
mrakom je zavladao neki novi nemir, sve je
ponovno stalo u prizor kojeg sam negdje ranije
poželjela, spremila u najnižu ladicu
uvijek iznova simulirajući drugost.
simulirajući opetovani pokret. vrijeme.
taj strah.
|