subota, 20.10.2012.

jedan od onih krugova




krvniku



gušenje.
protok mase koju sam samo jednom nazvala tijelom
a koja mi sada istječe kroz guste kradljive ruke,
pod noktima prostor u kojemu se milimetrima mjere pauze,
udisaji koje ukradem s vremena na vrijeme
kako bih opet (iz)ostala.
to tijelo žene, pluća koja malaksalo dišu i hrane se nekim novim vakuumima,
i udarci, sve jači i brojniji,
što gmile i nestaju u brazde na površini kože.
zar to?
kao da sam te birala, i tu lomaču i taj strah,
kao da sam samoj sebi nekad davno tim zazivom
prizvala potonuće, potop koji ću jednom nazvati tim imenom Drugog,
tim tijelom koje mi je strano,
koje me posjeduje.



14:27 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 15.10.2012.

Rastap




nije iscurilo ništa od svega toga.
tek su bijeli nanosi trudnoće i odrađenih uloga
pod prstima oblikovali imitaciju nekog oročenog života
do prsnuća.
rekla sam ti da nemam više ja od ovih nekoliko koje si orobio
da močvara moje kose porodi tek jednu mene svakih sedam godina
i da ta jedna ja sramežljivo zauzima mjesto prethodnicama
bez znanja i kvarnosti
bez pitanja, isplativosti, zbrajanja
bez potomaka u rukama krvavim od čekanja
sve do prsnuća.
rokovi, ako još traju, žele sterilnost i mir.
nije iscurilo ništa od svega toga.



09:31 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.10.2012.

DAJ MI ZNAK, RUSIJO, I (P)OSTAT ĆU




"Ta zaustavljajuća, nasilna ljepota koja oko sebe ostavlja prazan prostor." (S. Drakulić)



preobrazba mišlju, djelom i oprostom,
a koju smo, čini se, odavno premašili tijelom i vremenom,
zaboravlja nas razotkrivajući smisao
kao da smo i dalje jednako nejestivo virtualni,
i dalje to ništa a sve, rekla bi ondašnja mala M.
gleda odlaske svih onih koji su on,
svega što je bilo i htjelo se tim mjestom diktirajućeg trebanja.
ostaje u crvenilu, uronjena u spomenarske ostavštine tipkovnica,
prostoru mržnje, unatraške.
i negdje nakon svega ta Drava,
glasne kapi koje joj je opetirano poklanjala (365 i barem još toliko),
kukac koji je ustuknuo,
izvana ga više nema, ni tih oštrih vas, nas,
zaostalih kapi koje repetiraju buvljake uzdaha i troše se nemilo godinama,
vodom, pamćenjem. jeftino.
Gregor Samsa pleše svoj prometejski tango
i uvijek mu istim intenzitetom pamtiš sve.
pamtiš baš sve.



14:16 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>