četvrtak, 20.09.2012.

bolest








o čemu razmišljaš, dan je škrt, tvoja budućnost
ne mora biti danas, izmišljeno je
sve, neopredijeljene kazaljke
uvijek su glasnije od dnevnosti uličnih prodavača.
na nogama nemaš cipele
i lak je izgreban, vidi se, nokti su ti i dalje
uporno, nepravilno tužni.
kamo bi uopće, pitaš se,
usmjerila te teze, hibernaciju, maštu,
sve što je nekada bilo, sve što je na sigurnoj
udaljenosti, nepotrebno.
pojedi nešto. bilo što,
ali ipak



19:37 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 13.09.2012.

Svakodnevicom...




"Mrzila je mrlje. Patila je.
Gledala sam je kako pati i kako je ta patnja zgusnuta i zatvorena u njoj."

(Slavenka Drakulić, Mramorna koža)



I nije da mi se sada tu pišu neke pjesme. Ovo je nekakav nabujao prostor, mašinerija ničega, osjećaj koji, znam to dobro, sama trenutno (pro)nosim. Govoriti o osjećajima i nije najpametnija stvar, ne znam ništa nesigurnije od izgovorene emocije, ne znam vjerojatno ni ništa lažnije a ujedno istinitije od toga, dakako. No to da traje samo trenutak, da, to je strašno teško prihvatiti. Već u sljedećem puniš neke nove posude nekim drugačijim vodama, isisavaš iz sebe čudne verzije nečega za što si nekada vjerovala da je original, a sada ti se od svega toga pogled muti, noga zapinje, srce šumi i šumi neku neprevedivu frekvenciju.

Život je prerano postao porozan, drama je uzela maha i sada sam sapuničasto nesretna čim se noć ne povuče na "pravi" način, čim noge ne ostisnu savršene stope gravitaciji u facu, čim je dan prepunjen mogućnostima i ujedno ispražnjen od svega, čim je vrijeme naprosto to - vrijeme.

-Koja ti je pička materina, djevojko?
-Tako neki nalet, proći će.

Pričamo tako o davanju sebe, ljubavi, jedinstvu, cjelovitosti, gubljenju, tim stvarima. Nečija je lakoća postojanja upravo nevjerojatno nepodnošljiva, pitam se gdje je sve to što bih trebala znati, komu osim sebe prodati dušu i zatim lakonog i neopterećen hodati ovim uvrnutim planetom, spoticati se (ne)savršenim stopama u onu istu gravitaciju, ma i lijevom i desnom nogom, kako ti već dođe, pa da sve ima smisla ili da ima smisla čak i to što ga uopće nema. Sve je, da, to bih voljela reći iskreno: sve je dobro.

Ne znam. Volim te neke ljude koje volim, volim možda i sebe. A to je jako loša rečenica za početi bilo kakvu seansu s gravitacijom.



10:45 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>