|
"Mrzila je mrlje. Patila je.
Gledala sam je kako pati i kako je ta patnja zgusnuta i zatvorena u njoj."
(Slavenka Drakulić, Mramorna koža)
I nije da mi se sada tu pišu neke pjesme. Ovo je nekakav nabujao prostor, mašinerija ničega, osjećaj koji, znam to dobro, sama trenutno (pro)nosim. Govoriti o osjećajima i nije najpametnija stvar, ne znam ništa nesigurnije od izgovorene emocije, ne znam vjerojatno ni ništa lažnije a ujedno istinitije od toga, dakako. No to da traje samo trenutak, da, to je strašno teško prihvatiti. Već u sljedećem puniš neke nove posude nekim drugačijim vodama, isisavaš iz sebe čudne verzije nečega za što si nekada vjerovala da je original, a sada ti se od svega toga pogled muti, noga zapinje, srce šumi i šumi neku neprevedivu frekvenciju.
Život je prerano postao porozan, drama je uzela maha i sada sam sapuničasto nesretna čim se noć ne povuče na "pravi" način, čim noge ne ostisnu savršene stope gravitaciji u facu, čim je dan prepunjen mogućnostima i ujedno ispražnjen od svega, čim je vrijeme naprosto to - vrijeme.
-Koja ti je pička materina, djevojko?
-Tako neki nalet, proći će.
Pričamo tako o davanju sebe, ljubavi, jedinstvu, cjelovitosti, gubljenju, tim stvarima. Nečija je lakoća postojanja upravo nevjerojatno nepodnošljiva, pitam se gdje je sve to što bih trebala znati, komu osim sebe prodati dušu i zatim lakonog i neopterećen hodati ovim uvrnutim planetom, spoticati se (ne)savršenim stopama u onu istu gravitaciju, ma i lijevom i desnom nogom, kako ti već dođe, pa da sve ima smisla ili da ima smisla čak i to što ga uopće nema. Sve je, da, to bih voljela reći iskreno: sve je dobro.
Ne znam. Volim te neke ljude koje volim, volim možda i sebe. A to je jako loša rečenica za početi bilo kakvu seansu s gravitacijom.
|