|
Oduvijek pišem nešto što ne želi biti znanje. U usporenim kretnjama sakupljaju se gomile sekundi tvojih blizina. Ne govorim. I ti ne govoriš. Znamo gdje su zastale riječi.
Tea Benčić Rimay
Želim te zaobići pretvarajući te u stvar. Imaš taj volumen koji su ti dala jutra samoće, sve one titrave dimenzije pored kojih si tek nonšalantno prošao. Imaš miris toga nestajanja, i kao da imaš trag, tu sjenu kojom ukazujemo na zastajanje svakoj mojoj nestašnoj misli prema drugdje.
Imaš hladnoću površine, unutarnji kaos neizrečenih emocija, odraz žene koja te sablasno usitnjava.
Zaobići te trkom prije nestajanja, načinom na koji sapunici ne daš posustajanje. Žmiriti. (obećajem)
|