Zadihana

Čime sam osvojena? Gledam te trenutke treptanja, skrivanja želje, obavijam te sobom, prostorom, mislima, iluzijom potpune predaje.
A negdje između, izvan trajanja i jednostavnosti, samo je ova vrišteća žena isklesana za prodore, punjenja traženjima, bujicama, za gomilanje. I te oči koje ju razodijevaju dok zariva osjetila u tebe, to uzimanje, finalni korak nagona kojem stremiš. Uranjanje.

Mene je moja divlja priroda uvijek tjerala da se omatam oko čovjeka poput povijuše. (Slavenka Drakulić)



Urušavamo li se svakim novim nasrtajem tijela?
Pritom tvoje disanje ima hrabrost prigušenog krika, iscrpljuje nas i slabi taj tvoj uporni zamah prema meni, proces raspadanja što uvijek iznova započinje ostavljajući raspuklinu i zjapi crno, šuti.
Gdje je to pucketanje koje nas zaglušuje? Kao da je naše korijenjem isprepleteno tijelo već odavno mrtvo.

Udružujemo se u pjenu. I sve je svrhovito, i obale i naplavine, to kako mi grizeš kosu i stvaraš pojedinačnost našim napaćenim tijelima, kradeš od mojih bedara ono što ovo trpljenje ne može, sivilo jedne beskonačne plovidbe.
Sol.
Ženu u uglu tvoga muškog prodiranja.
Strah kojim mi se predaješ.
Rub. Vodu.
Sve.

prekrasne sam i zvjezdane noći na nekad pustom Galapagosu uvjeravao velike guštere da mnogo je časnije sada izumrijeti nego još tisućama godina živjeti s blicevima fotoaparata, kamera i jeftinih razglednica. (Damir Miloš)



Zaustaviti vas ženstvenom mirnoćom poniznosti. Ili u jednom jedinom pokretu zaglaviti šumu i ne pitati koje je godišnje doba unutar tog gustog, nepravilnog traga, te automobilske proze koja već sada, evo baš nekako sada prodire u nas, ne zaboravlja, tek primirujući se nestalno lomi.
Kao da je naš uvod ostao na tom hladnom mjenjaču i samo zarezao zamišljano glatkim prodorom, bez brzine. Tom sirovom, napetom stankom.

Dolazimo zavesti tekst, kažem i odustajem, ponovno.