|
Mene je moja divlja priroda uvijek tjerala da se omatam oko čovjeka poput povijuše. (Slavenka Drakulić)
Urušavamo li se svakim novim nasrtajem tijela?
Pritom tvoje disanje ima hrabrost prigušenog krika, iscrpljuje nas i slabi taj tvoj uporni zamah prema meni, proces raspadanja što uvijek iznova započinje ostavljajući raspuklinu i zjapi crno, šuti.
Gdje je to pucketanje koje nas zaglušuje? Kao da je naše korijenjem isprepleteno tijelo već odavno mrtvo.
|