|
prekrasne sam i zvjezdane noći na nekad pustom Galapagosu uvjeravao velike guštere da mnogo je časnije sada izumrijeti nego još tisućama godina živjeti s blicevima fotoaparata, kamera i jeftinih razglednica. (Damir Miloš)
Zaustaviti vas ženstvenom mirnoćom poniznosti. Ili u jednom jedinom pokretu zaglaviti šumu i ne pitati koje je godišnje doba unutar tog gustog, nepravilnog traga, te automobilske proze koja već sada, evo baš nekako sada prodire u nas, ne zaboravlja, tek primirujući se nestalno lomi.
Kao da je naš uvod ostao na tom hladnom mjenjaču i samo zarezao zamišljano glatkim prodorom, bez brzine. Tom sirovom, napetom stankom.
Dolazimo zavesti tekst, kažem i odustajem, ponovno.
|