Zadihana

Razdvajam se.
Zrcalo pokazuje: jedan dio mene ostaje na mjestu rascjepa hvatajući nekoliko popratnih pogleda usput, podebljavajući oštru marginu unutar svoje hladne, glatke tjelesnosti.
Rezultat: ravnodušnost.
Drugi dio, vidi se jasno, odlazi u buku nekadašnjeg trenutka, ne priznaje nova zaustavljanja.
Prizor: ulaziš u fotografiju, jedan krov i nekoliko oblaka, okrećeš se za bjelinom na uvijek isti način, uspravna na tom istom mjestu, obavijena uvijek istim neoživljenim smijehom. Crvena.
Dvojnik, ponavljaš: zamjenjiva imenica, vrsta koja nikada ne umire, glas što ostaje u procjepu crven i stvaran, prodorniji od dubine njoj nekada ukradenog zvuka.
(Jedna od vas zna, druga čuje, ali koja sad, i kakva, pita Zrcalo koje miruje.)
Tijelo, sjećaš se, zna, pamti.

iako je mahanje drugoj strani obale nužno neusklađen dah, prostor otpora, doticanje plavoga uranjanja u stvarnost. Hladnoći predaješ ožiljke kako bi napokon saznao što učiniti s tom zadihanom ženom, tim nježnim procesom prilagodbe koji je zapamtila ili izmislila. Ponovljeni prizori ulančavaju se valovito, tvore toplinu boje u kojoj si siguran, stvarniji od bjeline odlaženja i svjesniji tog bezglasnog koračanja u dubinu.
Ona te propušta svojim nevidljivim zamasima, ta ona koja je ti.