iako je mahanje drugoj strani obale nužno neusklađen dah, prostor otpora, doticanje plavoga uranjanja u stvarnost. Hladnoći predaješ ožiljke kako bi napokon saznao što učiniti s tom zadihanom ženom, tim nježnim procesom prilagodbe koji je zapamtila ili izmislila. Ponovljeni prizori ulančavaju se valovito, tvore toplinu boje u kojoj si siguran, stvarniji od bjeline odlaženja i svjesniji tog bezglasnog koračanja u dubinu.
Ona te propušta svojim nevidljivim zamasima, ta ona koja je ti.
Post je objavljen 12.10.2010. u 09:31 sati.