zabranjeno pusenje

…in my place, were lines that I couldn´t change…

…ovih dana se osjećam nekako, pomalo izgubljeno, ali i razočarano. Ne znam da li zapravo razočarano u sebe ili sve ono što me okružuje. Nekako, opet mi se čini da ništa nije onako kako sam ja zamišljala, čini mi se da je sve u potpunosti drukčije. Skužila sam i da dosta slabo procjenjujem ljude. Ne znam da li zato što sam naučila razmišljat na takav način da su svi ljudi «normalni i dobri». Ali, kad vidiš ponašanje nekih ljudi, čini ti se da cijelo vrijeme živiš u zabludi, da opet nije onako kako ti se čini da jest… Isto tako ljudi su nekako promjenjivi, žao mi je što ću ovo napisat, ali takvi su većinom dečki. To njihovo ,nazovimo tako, pokušavanje isticanja u društvu ponekad stvara potpuno pogrešnu sliku o njima, ali nisu ni oni samo takvi, i ostali su takvi…Recimo kad razgovaraš s nekom curom/dečkom, ta osoba ti se čini tako super, stvarno imaš pozitivno mišljenje o njoj, a s druge strane kad tu osobu upoznaš u društvu, potpuno je drukčija, kao da to više nije ista osoba, što bi trebalo značiti da su ljudi, a ne bih to nazvala dvoličnošću, ali tako nešto. Sad se pitam, kako doživjeti ljude i zapravo ih procijeniti?!?


Coldplay- In my place

In my place, in my place
Were lines that I couldn´t change
I was lost, oh yeah

I was lost, I was lost
Crossed lines I shouldn´t have crossed
I was lost, oh yeah

And yeah, how long must you wait for it?
Yeah, how long must you pay for it?
Yeah, how long must you wait for it?
Oh, for it

I was scared, I was scared
Tired and under prepared
But I wait for you

And if you go, if you go
And leave me down here on my own
But I´ll wait for you


And yeah, how long must you wait for it?
Yeah, how long must you pay for it?
Yeah, how long must you wait for it?
Oh, for it

Singing please, please, please
Come back and sing to me
To me, me

Come on and sing it out, now, now
Come on and sing it out, to me, me
Come back and sing

In my place, in my place
Were lines that I couldn´t change
I was lost, oh yeah

…pjevajući, ptice umiru…

...i tako slušam neku noć radio, nije mi se dalo spavat tj. nisam mogla nikako zaspat , i puštaju oni sve neke glupe pisme, svaka gluplja od gluplje, možda su bile tri dobre, od recimo dvadesetak kolko sam ih otprilike poslušala. I slušam jednu takvu, bezveznu, i kontam: aj ako iza ove bude opet neka koja mi nimale ne odgovara, neću više slušat, a ja sve slušam u nadi da će potrefit neka dobra, i uzalud se nadam, svaka gora od gore, dok nije došla jedna koja mi fakat ide na živce i onda sam napokon izgasila radio.
U mnogim drugim situacijama, ista stvar, ali možda ne tako bezazlenim kao slušati radio nego nekim ozbiljnijim, kada recimo netko cijeli život nešto čeka a nikako to dočekat. I nada se i nada, i svako novo jutro je za njega jutro u kojem očekiva da će napokon dobiti ono što najviše želi, ali bezuspješno, i tako iz dana u dan.... Ljudi kažu, tko čeka, dočeka; ali ,što ako to dočekamo onda kad više gotovo i ne bude važno, recimo na kraju svog životnog vijeka, kada čovjek više izgubi nadu, kad ga život jednostavno iscrpi, kad ne može više...ne znam, al vrijedi nadati se, ipak, kako god okreneš, nada umire posljednja...


Ptice umiru pjevajući

Ne traži cestu do mog srca
Tu cestu ljubavi
Ni psi tragači nikada je
Ne bi pronašli
Jer ne postoji
U lancu sreće ja sam bio
Slaba karika
K'o glineni sam golub pao
Srušen mecima, kad si otišla

Na moja vrata nemoj kucati
Ja nemam više snage da ih otvorim
Nek'me sutra ostavi duša u zoru
Ja trebam biti i u porazu


Na moja vrata nemoj kucati
Ja nemam više snage da ih otvorim
Nek' me sutra ostavi duša
U zoru pjevajući ptice umiru


Ne traži cestu do mog srca
Kad više nemaš kom'
Jer nije tuga poput krede
Da se izbriše jednim potezom

...nikad više...

zbogom ,teška, jako teška riječ; riječ koja pomalo guši, otima, zaboravlja, pa bilo zbogom prijatelju koji možda ide u neki drugi grad u školu pa se s njim neko vrijeme nećeš družit ili pak ono posljednje zbogom, zbogom osobi s kojom više nikad nećeš razgovarat, smijat se, proživljavat svakakve trenutke...
Šetam tako neki dan s frendicom i, ugledamo bakicu i djeda, otprilike sedamdesetogodišnjaci, dolaze i suprotnog smjera i šetaju držeći se za ruke. I govori Nina: "Nadam se da ću i ja jednog dana ovako šetati s nekim, u dubokoj starosti." Hm da, pomislim ja, valjda....i nešto se zamislim. Pomislim što će biti jednog dana kad tu idiličnu sliku uništi smrt, ona, koja bezosjećajno uzima živote, a iza sebe ostavlja samo prazninu, pustoš. Kako će se osjećati jedno koje je ostalo bez svoga druga, čovjeka s kojim je proveo život?!? Što će njegovom životu pružati veselje, radost, ispunjenje koje je osjećao dok je s njim bio čovjek koji ga je činio sretnim i ispunjenim?!?
Pjeva sinoć Kemal:"...jer nikad više vratiti se neće, nikad više..." na što jedan čovjek kaže nešto u smislu:" ko je šiša", nasmijala sam se, stvarno nasmijala, i sad bi se tome smijala, samo ne znam čemu u svemu tome. Uglavnom, zbogom, izbjegavajte što više možete, bit ćete sretniji, vjerujte...

Goodbye My Lover

Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown?
'Cause I saw the end before we'd begun,
Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
So I took what's mine by eternal right.
Took your soul out into the night.
It may be over but it won't stop there,
I am here for you if you'd only care.
You touched my heart you touched my soul.
You changed my life and all my goals.
And love is blind and that I knew when,
My heart was blinded by you.
I've kissed your lips and held your head.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

I am a dreamer but when I wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.
And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be
I've seen you cry, I've seen you smile.
I've watched you sleeping for a while.
I'd be the father of your child.
I'd spend a lifetime with you.
I know your fears and you know mine.
We've had our doubts but now we're fine,
And I love you, I swear that's true.
I cannot live without you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

And I still hold your hand in mine.
In mine when I'm asleep.
And I will bear my soul in time,
When I'm kneeling at your feet.
Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.
I'm so hollow, baby, I'm so hollow.
I'm so, I'm so, I'm so hollow.

...raširi ruke...

Mnogi ljudi su u životu naučili nizati samo uspjehe, stvorili su sebi sliku idiličnog svijeta u kojem je sve savršeno, u kojem samo cvjetaju ruže; takvi ne poznaju poraza, a zašto bi gubitak i poznavali ako mogu samo dobivati?!? I, onda jednog dana kada ga napokon dožive čini im se kao da se njihov svijet srušio i da nije baš sve savršeno kako je prije izgledalo. Počinju pomalo upoznavati drugu stranu života, onu nazovimo je tako, mračniju stranu. No sad, je li to zaista mračnija strana ili je zapravo svjetljila od one druge koja nam se čini tako blistava, ako me razumijete. Oni zapravo počinju upoznavati svijet ljudi koji su se naučili gubiti, a ne samo pobjeđivati, jer koliko god je dobro pobjeđivati isto tako je dobro i gubiti. Na kraju krajeva, da ne znamo što je poraz nikad ne bismo mogli spoznati što je to pobjeda, nego bi se na tu riječ navikli tako da bismo se s vremeno pitali i šta je uopće to, jednostavno ona nam ne bi pružala nikakvo zadovoljstvo. Pogledajte s jedne strane čovjeka koji je u životu uvijek gubio te na kraju nešto dobio, a s druge strane pogledajte onoga u kojeg je situacija bila obrnuta. Tko je tu na kraju bio sretniji?!? Mislim onaj prvi, ma ne mislim, sigurno. Uglavnom, naučite se gubiti i prihvaćati poraz jer će te jedino na taj način spoznati sreću i zadovoljstvo koju donosi pobjeda!!!

Svadbas- Treblebass

Kreni sa mnom
Zadnji put
Vjeruj mi
Daleko od mraka bolje ćemo znati
Ništa nije teško

Naša lica još su lijepa
Zatvori mi oči
Neka kraj nas jure
Nek se lome prsti
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

I samo šuti
Gdje su bile riječi
Kad nije bilo nade za nas
Samo dugi dani
Nestali u tami
Gdje ništa nije važno

Raširi ruke
Ruke su ti snažne
Upri iz sve snage
Nek se cijedi znoj
Nek koža pukne mi
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

I naša lica
Još su uvijek lijepa
Zatvori mi oči
Neka kraj nas jure
Nek se lome prsti
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

Raširi ruke
Ruke su ti snažne
Upri iz sve snage
Nek se cijedi znoj
Nek koža pukne mi
Idemo na ples
I svijet je opet mlad


Udahni zrak
Koji dolazi
Sve je gotovo
I mi smo spašeni

I naša lica
Još su lijepa
Zatvori mi oči
Neka kraj nas jure
Nek se lome prsti
Idemo na ples
I svijet je opet mlad

Gostioničarka Mirandolina kaže:

"...sa svima se zabavljam, al se nikako ni u koga ne zaljubim. Želim se narugati tim cmizdravim zaljubljenicima, i hoću da upotrijebim svu svoju žensku umješnost, da pobijedim, smrvim, uništim ona barbarska, tvrda srca, neprijatelje nas, žena, nas, najljepšeg ploda majke prirode...Tko je taj, koji može odoljeti ženi, kad žena ima vremena da upotrijebi svoju umješnost? Tko bježi ne treba se bojati poraza, ali tko se zaustavi, tko sluša i u tome uživa, mora, prije ili poslije, sebi za inat pasti..."

Iako je ovo samo izvadak iz knjige, dokaz je da cure nisu jedine koje "pate", zbog dečki, pate i oni za curama, samo nažalost ili nasreću, šta ja već znam, neće da to priznaju. Nisu oni bezosjećajni gadovi, to vam se samo tako čini, a možda oni i hoće da se tako čini, ko će znat.

(samo zbog posta o "njima")

…čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…

Starogrčki mudrac Heraklit je rekao : «panta rhei», što bi značilo, vjerojatno već znate, sve teče, sve se mijenja.
Na to bih još nadodala da i sve prolazi, pa tako i život.
Tko smo zapravo i zašto živimo?
Je li nas Bog stvorio samo zato da ne bude usamljen i da se može radovati nama, malim,
običnim ljudima koji ga svakodnevno zazivlju u pomoć?
Ili smo pak bića koja su došla na svijet samo da nešto prožive,
bilo ugodne ili neugodne trenutke i da našom smrću sve nestane.
Kao da nikada ničega nije ni bilo!
Kako god okreneš uvijek neki zaključci koji i nemaju baš mnogo smisla,
ali smisao mora postojati!
Možda se vrhunac života događa baš onda kad pronađemo njegov smisao,
kad znamo za što živimo, kad znamo da na svijetu nismo samo da bi život «proživljavali».
E sada, taj smisao, kako ga pronaći i treba li ga uopće i tražiti
ili će doći sam od sebe, pokucat nam jednog dana na vrata već gotovo
uludo potraćenog života i zauvijek nam ga promijeniti? Ili ga možda mnogi nikada nećemo ni pronaći? Tko to uopće može znati.
Jesam li ja pronašla smisao svog života, iskreno, ne znam, još se pomalo tražim,
nadam se da ću se jednom pronaći.
Za sada želim samo živjeti, bez velikih opterećenja, briga i sličnih stvari, dobro, ne baš nikakvih briga, al uglavnom malih; na kraju krajeva, imat ću kad razbijat glavu glupostima, nadam se…
Da završim, imat ćete vremena bit odrasli, stoga, uživajte dok ste mladi!



OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastaj'o od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A. B. Šimić