zabranjeno pusenje

…za sve one koji misle da nije tako, vjerujte, jest…


Tbf- Sve se vraća, sve se plaća

Tiha povorka, lagani stisak ruke, dvi-tri riči kroz zube i previše muke.
Jeka u ušima, težina u grudima, al triba bit jak pred ljudima.
Ona bi tila da je sve samo san, guta suze i rukom gužva telegram:
"Gospodo A. naše najiskrenije saučešće. Vaš muž je položija život,
časno, na Oltar domovine.". Ništa više, al zar je potriba znat detalje,
smrt briše ljubav, al život ide dalje. Triba ostat jaka, bez crnjaka,
zbog svega šta joj ostaje, sina dvanaestgodišnjaka.
I u očima crvenim od plača, ona vidi on shvaća da smrt je uvik jača.
Al nakon pet godina njega često nema, ona zabrinuta pita:
"Sine, imaš li problema?". On kaže:
"Nema.", al ona sumnja, to je gluma,
jer kad ga vidi na ulici on biži iza kantuna.
Nešto skriva, al je lukav, liti nosi dugi rukav,
nije mu tila dat lovu pa joj je reka da je tuka.
Onda joj je ukra, došlo je do toga, i ona moli Boga samo da nije droga.
Ali je droga, i tko zna zbog čega, on se vata na udicu
šta su je grizli mnogi prije njega. Totalno se sjeba, di će sad?
Nema nazad kad zajašeš konja na magistrali za Had,
jer smeđi prah je vrag, a znatiželjan um njemu je posebno drag.
I ona ne zna šta će, čas plače, čas je ljuta. Dala bi mu život,
al do njega više nema puta. I onda pest sudbine, jedno jutro u šest:
"Gospodo A., policija. Imamo tragičnu vijest.".
Više nema ni snage ni suza, samo jeca.
Sjećanja naviru, dok čisti tetejca od pokojnog muža,
ova noć će bit ružna, jer umriće oni zbog kojih umiru djeca.
Lova uredno teče, bez puno vike, jer sa njim rade
samo pouzdane prike. On je od posebne vrste, takve brojiš na prste,
u školi nikad frke i te mu stvari nisu mrske. Totalno lud, a ima muda,
preživija legendarno sranje isprid fast food-a. Tu mu je strada
i najbolji prika, a posli toga neke ljude nije vidija niko više nikad.
Nemoj mu stat na žulj, nemoj ga vrijedat, to nije baš cool,
al on će pucat i sleđa.
A mulci i mulice ga gledaju očima velikim ka bublice,
jer on je heroj ulice. Šta će im škola, on vozi luda kola,
ima para ka blata i nije šonjo ka tata. Poslovan čovik,
samo ubire dobitak, čiste savjesti, ne prodaje smrt već užitak.
A savjest? On ne mari puno za te stvari.
Za koju godinu će poslat kartolinu iz zemlje Safari.
Za ručkom je uvik doma, a starci o njegovom hobiju nemaju pojma.
I svi u zgradi ga vole, on je pristojan i uredan,
samo ga gospođa sa prizemlja čudno gleda.
Evo, baš ide: "Gospodo A., dobar dan!".
Ona se spotakla i pala niz skaline, BLAM!
Pištolj je opalija sam, a zrno je poletjelo njemu drito u čelo.
Ona je pala na onu željeznu spravu za otirat blato s cipela i
šiljak joj se spičija u glavu.
Hitna je bila brza, al nisu mogli ništa.
Oboje su već otišli na vječna lovišta.

SVE SE VRAĆA SVE SE PLAĆA, SVE VRTI SE U KRUG, IMA NEKI VIŠI SUD,
SVAK PLAĆA SVOJ DUG

Kako započet nešto pisat, hm uvijek najveći problem;
možda najbolje ovako, nastojat izbjeći taj problem i
pisati neke gluposti;
uglavnom, ovako, tila sam napisat nešto o hrabrosti;
oooo, koliko nam je samo u životu nedostaje.
I zapravo, ne mislim na onu hrabrost za učinit neku glupost
na kojoj će ti zavidjet neki koji se to nikad ne bi usudili učiniti,
Govorim, odnosno pišem, o tome kako je nekad teško smoći hrabrosti da nešto priznamo,
kako nekad imamo malo hrabrosti da nekome rečemo istinu.
Na ovakvo razmišljanje me potakla serija Tree Hill i sve
ono tamo što se u njoj događa. Zašto nam nedostaje hrabrosti?!?
Možda upravo iz razloga jer se bojimo izgubiti ono što smo imali, a nismo svjesni toga da sve može biti i bolje, al na žalost, i gore. I onda posrćemo, zavlačimo se sve dublje i dublje i
počnemo zavaravati i sebe i druge, pomalo se gubimo ne znajući što učiniti,
neki se i zatvaraju u sebe, muči nas savjest; hm savjest, počela o hrabrosti,
došla do nje, e, nezgodna stvar možda bi bilo bolje da je uopće nema, ali,
pitam se da li bi onda znali točno razlikovati da li smo dobro postupili ili ne,
da, doista zeznuto, ali tako vam je sve, i takve stvari ne možemo mijenjati,
ali, možemo mijenjati sebe, postati bolje i hrabrije osobe. Ako mene pitate imam li uvijek razloga sve priznati, vjerujte nemam, a možda je i tako bolje, ili možda nije, ma nemam pojma, kako god okreneš, uvijek neke komplikacije, al jbg, to je život, što možemo?!?


Snaga je u hrabrosti

Pogled brdo voli da vidi
Sunce na ravne da se časti dijeli
po jutru i po danu nebeskom
čovjek voli Bogu da se divi

Snaga je u hrabrosti
da se u istinu kroči
pođi u susret svojoj želji
da vladaš svijetom, istinom i nebom
da znaš i saznaš mora i planine
jer snaga je u hrabrosti
da se u istinu kroči

Prije par dana gledala sam film «šalji dalje». Ukratko, u filmu se radi o dječaku koji je u školi dobio zadatak da razmisli o tome kako promijeniti svijet. Od tog dana svaki dan se zapitam kako ja mogu promijeniti svijet? Što bih trebala napraviti da učinim svijet boljim, što veliko bih mogla napraviti za ljude koji to sami sebi ne mogu na praviti. Na pamet su mi pale mnoge ideje, međutim čine mi se tako nemoguće, tako neostvarive, možda bi i vi mogli sudjelovati u jednoj takvoj akciji činjenja svijeta boljim, stoga :
«think of an idea to change our World and put it into action!»

...ima li tu mjesta za mene???...

by:Urban