Kako započet nešto pisat, hm uvijek najveći problem;
možda najbolje ovako, nastojat izbjeći taj problem i
pisati neke gluposti;
uglavnom, ovako, tila sam napisat nešto o hrabrosti;
oooo, koliko nam je samo u životu nedostaje.
I zapravo, ne mislim na onu hrabrost za učinit neku glupost
na kojoj će ti zavidjet neki koji se to nikad ne bi usudili učiniti,
Govorim, odnosno pišem, o tome kako je nekad teško smoći hrabrosti da nešto priznamo,
kako nekad imamo malo hrabrosti da nekome rečemo istinu.
Na ovakvo razmišljanje me potakla serija Tree Hill i sve
ono tamo što se u njoj događa. Zašto nam nedostaje hrabrosti?!?
Možda upravo iz razloga jer se bojimo izgubiti ono što smo imali, a nismo svjesni toga da sve može biti i bolje, al na žalost, i gore. I onda posrćemo, zavlačimo se sve dublje i dublje i
počnemo zavaravati i sebe i druge, pomalo se gubimo ne znajući što učiniti,
neki se i zatvaraju u sebe, muči nas savjest; hm savjest, počela o hrabrosti,
došla do nje, e, nezgodna stvar možda bi bilo bolje da je uopće nema, ali,
pitam se da li bi onda znali točno razlikovati da li smo dobro postupili ili ne,
da, doista zeznuto, ali tako vam je sve, i takve stvari ne možemo mijenjati,
ali, možemo mijenjati sebe, postati bolje i hrabrije osobe. Ako mene pitate imam li uvijek razloga sve priznati, vjerujte nemam, a možda je i tako bolje, ili možda nije, ma nemam pojma, kako god okreneš, uvijek neke komplikacije, al jbg, to je život, što možemo?!?
Snaga je u hrabrosti
Pogled brdo voli da vidi
Sunce na ravne da se časti dijeli
po jutru i po danu nebeskom
čovjek voli Bogu da se divi
Snaga je u hrabrosti
da se u istinu kroči
pođi u susret svojoj želji
da vladaš svijetom, istinom i nebom
da znaš i saznaš mora i planine
jer snaga je u hrabrosti
da se u istinu kroči
Post je objavljen 24.07.2006. u 21:56 sati.