|
|
| < | veljača, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by: maLLa k!k@
Tele2-bla bla
Slušam: rap/hip-hop
Kakva sam ja??
Jedna weelika curica...nije mi nešto lijepo u zhivotu,
ali ni ružno!!Obozhavam sk8 i sve što je vezano za nj-
ega...To bi bilo sve za sada,ako imate nešto za pitati
jawite se na natasa.kusec@hotmail.com!
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Supach blog
Elena
Zakonn-posjetite genijalku
Posjetite-dobra cura
O meni...
Ime:Natasa(moje pravo ime)
Prezime:imam
Razred:7c
Godine:13
Datum rođenja:7.10
Grad u kojem živim:Zagreb the best
Klub za koji navijam:Dinamo
Horoskopski znak:vaga
Naj serija:Zakon braće
Naj film:Peh do daske
Naj piće:cola
Naj jelo:tortollini
Od muzike slusam najvise:Enriqi Iglesias,Rihanna,
Beyonce,Pink,Evanscence
Volim:pjevati,plesati,zabavljati se,tulume,Dinamo
iskrenost,slušati mjuzu,igrati belu...i još mnogo toga
Nevolim:dosadne i glupe ljude,ulizivalice,svađu,
"kad mi netko soli pamet",školu-naravno
i to je to..!
Daa...danas je stvarno bilo svega..užasno nešto..Stvarno više nevrijedi živjeti, svaki dan drugo sranje...Problemi:škola,"prijatelji",starci...Neželim pričati više o ničemu idemmm...ovaj blog zna previše njih možda ga izbrišem...zbogommm
Početak jedna tužna priča...
Tužna je. Plače. Sluša tužne pjesme i bulji u strop. Sama je. Sama je po izboru.
Ne želi nikoga vidjeti, samo Njega. Ali On ne reagira. Dao joj je nadu, ali ju je i uzeo. Smatra da nije vrijedna truda. Zašto? Ne zašto ju ne voli, nego zašto ona voli njega? Pa on je samo dijete skriveno u tijelu muškarca. I to jedno od one zločeste djece. Zašto ga je zavoljela, zato si je to dopustila? U očaju je. Nema kontrole. To ju plaši. Osjećaj bespomoćnosti ju ubija.
On ne zna što hoće. Samo je u jednu stvar siguran. Ali ona ju još nije spremana dati. Kaže da je uredu, ali nije. Gotovo je. Ona je zbunjena. Ne zna gdje da ga nađe. Trebao ju je bolje upoznati prije nego ju je odlučio povrijediti. Fali joj.. Fali njegova prisutnost, njegov dodir ruke na leđima.
Nakon mnogo vremena ponovno ga je našla. U stanju kao i uvijek. On ju moli za oprost. Ispričava se. Ona ga voli. Oprošteno mu je. Daje mu ono što ju je tražio. Sretna je. Ne žali. To je mala cijena za sreću. Zapravo ni ne shvaća da plaća previsoku cijenu.
Idući dan joj je jasno. Priča se ponavlja. Ne može ga naći. On ne želi da bude nađen. Tužna je. Plače. Sluša tužne pjesme i bulji u strop. Dosta!!! Ne želi više ovako. Gotovo je. Pomirila se s tim. Piše…
Poruka leži kraj njene ruke. Njezine beživotne krvave ruke.
!!…Ljubav je laž…!!
Osijećam se tako grozno.. Kao da sam dotakla dno. Oko mene samo tama i bezdan. Zar me život stvarno mijenja na gore svakim novim udisajem i isisava iz mene dio po dio preostale sreće. Je li to uopće moguće.. Biti tu i praviti se da si živ, a ne osijećati sebe kao osobu, kao čovjeka.
Nije ovo ono isto vrijeme kad sam bezbrižno kao dijete šetala ulicama i smijala se svakakvim glupostima, kad sam bila sretna. Ne znam zašto..no čini mi se kako samo nailazim na nešto što me vuče na dno, kao da me sva radost zaobilazi u širokom luku. I kad sam u društvu kao da glumim da sam sretna i polako sebe uvjeravam u to, a onda kad odem, kad budem sama, sve se crno vrati, kao da me anđeo zaogrne svojim crnim krilima i tiho mi šapuće na uho sve muke ovoga svijeta uz to podsjećajući me na moje pogreške. Kao da me namjerno vuče na dno..
Ne znam vjerujete li, no anđeli postoje.. Zaista postoje.. I tu su uz nas.. Čuvaju nas svojim velikim crnim krilima. Naši pali anđeli.. I plaču zajedno s nama. Krvave suze.. uvjeravajući nas da su problemi samo iluzija..
Samo iluzija . . . .
Ugasih svijetlo i ostadoh u Mraku.
Sama sa očima punim Suza. Sama sa Srcem koje želi iskočiti iz grudiju.
Sama sa Jecajem i Drhtajem koji su jači od mene.
Tijelo mi podrhtava u savršenom ritmu tuge koja me obuzima iz trena u tren sve više... Ne želim sebi lagati. Ne želim živjeti u svijetu mašte, živjeti bajku, san...
Stišćem ruke uz tijelo u strahu da će mi ono nešto pobjeći. Izmaknuti, iskliznuti, uteći.. To je onaj strah da će LJubaV izaći iz mene i da više neću osjećati.
Da više neću voljeti. Da više neću postojati. Da više neću živjeti...
Ne idi, molim te!
Ne ostavljaj me... Ali molim te, nemoj me ni boljeti. A opet je preteško je pustiti Te da odeš. Da odlepršaš i da se više ne vratiš.
Bez tebe je sve tako isprazno i nedovršeno.
Tako sjetno i bezlično.
A opet...
Zašto tako boliš..?
Zašto uopće moraš boljeti.?
Da li si ti onda ona prava LJubaV ako tako boliš..? Ako te otjeram od sebe da li ćeš se vratiti opet?
Ili ćeš uzvratiti još jači udarac i slomiti me do kraja?
Ili ćeš možda od ovoga učiniti bajku, onu bajku koju sam mislila da živim... Onu bajku koja nikada nije niti postojala... U tom grču razmišljam o tebi. I dalje stisnutih ruku i dalje očiju punih suza i dalje sa ludim srcem u grudima koje je življe nego ikada prije.
Kao da vidim da se smiješ mom jadu, i kao da je LJubavI ovo sve za tebe samo jedna velika predstava. Predstava u kojoj imam glavnu ulogu tvoje dvorske lude koja te nasmijava svojim bespomoćnim licem. Hm...da nezznaš za ovaj blog niti ćeš ikada znati...
