Marketing
Ne želim sebi lagati. Ne želim živjeti u svijetu mašte, živjeti bajku, san...
Ugasih svijetlo i ostadoh u Mraku.
Sama sa očima punim Suza. Sama sa Srcem koje želi iskočiti iz grudiju.
Sama sa Jecajem i Drhtajem koji su jači od mene.
Tijelo mi podrhtava u savršenom ritmu tuge koja me obuzima iz trena u tren sve više... Ne želim sebi lagati. Ne želim živjeti u svijetu mašte, živjeti bajku, san...
Stišćem ruke uz tijelo u strahu da će mi ono nešto pobjeći. Izmaknuti, iskliznuti, uteći.. To je onaj strah da će LJubaV izaći iz mene i da više neću osjećati.
Da više neću voljeti. Da više neću postojati. Da više neću živjeti...
Ne idi, molim te!
Ne ostavljaj me... Ali molim te, nemoj me ni boljeti. A opet je preteško je pustiti Te da odeš. Da odlepršaš i da se više ne vratiš.
Bez tebe je sve tako isprazno i nedovršeno.
Tako sjetno i bezlično.
A opet...
Zašto tako boliš..?
Zašto uopće moraš boljeti.?
Da li si ti onda ona prava LJubaV ako tako boliš..? Ako te otjeram od sebe da li ćeš se vratiti opet?
Ili ćeš uzvratiti još jači udarac i slomiti me do kraja?
Ili ćeš možda od ovoga učiniti bajku, onu bajku koju sam mislila da živim... Onu bajku koja nikada nije niti postojala... U tom grču razmišljam o tebi. I dalje stisnutih ruku i dalje očiju punih suza i dalje sa ludim srcem u grudima koje je življe nego ikada prije.
Kao da vidim da se smiješ mom jadu, i kao da je LJubavI ovo sve za tebe samo jedna velika predstava. Predstava u kojoj imam glavnu ulogu tvoje dvorske lude koja te nasmijava svojim bespomoćnim licem. Hm...da nezznaš za ovaj blog niti ćeš ikada znati...
Post je objavljen 09.02.2008. u 19:00 sati.