Početak jedna tužna priča...
Tužna je. Plače. Sluša tužne pjesme i bulji u strop. Sama je. Sama je po izboru.
Ne želi nikoga vidjeti, samo Njega. Ali On ne reagira. Dao joj je nadu, ali ju je i uzeo. Smatra da nije vrijedna truda. Zašto? Ne zašto ju ne voli, nego zašto ona voli njega? Pa on je samo dijete skriveno u tijelu muškarca. I to jedno od one zločeste djece. Zašto ga je zavoljela, zato si je to dopustila? U očaju je. Nema kontrole. To ju plaši. Osjećaj bespomoćnosti ju ubija.
On ne zna što hoće. Samo je u jednu stvar siguran. Ali ona ju još nije spremana dati. Kaže da je uredu, ali nije. Gotovo je. Ona je zbunjena. Ne zna gdje da ga nađe. Trebao ju je bolje upoznati prije nego ju je odlučio povrijediti. Fali joj.. Fali njegova prisutnost, njegov dodir ruke na leđima.
Nakon mnogo vremena ponovno ga je našla. U stanju kao i uvijek. On ju moli za oprost. Ispričava se. Ona ga voli. Oprošteno mu je. Daje mu ono što ju je tražio. Sretna je. Ne žali. To je mala cijena za sreću. Zapravo ni ne shvaća da plaća previsoku cijenu.
Idući dan joj je jasno. Priča se ponavlja. Ne može ga naći. On ne želi da bude nađen. Tužna je. Plače. Sluša tužne pjesme i bulji u strop. Dosta!!! Ne želi više ovako. Gotovo je. Pomirila se s tim. Piše…
Poruka leži kraj njene ruke. Njezine beživotne krvave ruke.
!!…Ljubav je laž…!!
Osijećam se tako grozno.. Kao da sam dotakla dno. Oko mene samo tama i bezdan. Zar me život stvarno mijenja na gore svakim novim udisajem i isisava iz mene dio po dio preostale sreće. Je li to uopće moguće.. Biti tu i praviti se da si živ, a ne osijećati sebe kao osobu, kao čovjeka.
Nije ovo ono isto vrijeme kad sam bezbrižno kao dijete šetala ulicama i smijala se svakakvim glupostima, kad sam bila sretna. Ne znam zašto..no čini mi se kako samo nailazim na nešto što me vuče na dno, kao da me sva radost zaobilazi u širokom luku. I kad sam u društvu kao da glumim da sam sretna i polako sebe uvjeravam u to, a onda kad odem, kad budem sama, sve se crno vrati, kao da me anđeo zaogrne svojim crnim krilima i tiho mi šapuće na uho sve muke ovoga svijeta uz to podsjećajući me na moje pogreške. Kao da me namjerno vuče na dno..
Ne znam vjerujete li, no anđeli postoje.. Zaista postoje.. I tu su uz nas.. Čuvaju nas svojim velikim crnim krilima. Naši pali anđeli.. I plaču zajedno s nama. Krvave suze.. uvjeravajući nas da su problemi samo iluzija..
Samo iluzija . . . .
Post je objavljen 19.02.2008. u 15:10 sati.