Do sada sam većinom pisao o mjestima koja su totalno propala i za koje nema spasa. To možda ne vrijedi za Crni potok gdje živi neki čovjek i uzgaja stoku, ali teško da će se tamo netko previše naseljavati. Prije će on otići.
Danas malo idemo u Dalmaciju, odnosno na otok Hvar. Pokušavam se držati plana i u svakoj priči pisati o nekim drugim razlozima iseljavanja stanovništva. Pisati ću o Malom Grablju; mjestu na Hvaru koje je davno iseljeno i dosta dugo je čak bilo i zaboravljeno, ali se netko ipak sjetio da ljudi vole stara, zaboravljena i mistična mjesta. Kad se u to uklopi ljepota Hvara i more, ne može se pogriješiti. Tako da već zadnjih par godina u Malo Grablje dolaze domaći i strani turisti. Naravno, podržavam ovakav oblik turizma uz nadu da neće doći do kontraefekta i uništavanja bivšeg naselja ili do izgradnje nekakvih luksuznih vila i hotela. Dio povijesti se svakako treba sačuvati.
Ako postoji Malo Grablje, onda mora postojati i Veliko ili kako bi domaći rekli, Velo. Upravo se kao dio Velikog Grablja 1458. prvi put spominje i Malo Grablje. Pretpostavlja se da je područje Malog Grablja služilo za ispašu stoke. Kao zasebno naselje se prvi put spominje 1621. Tu se čak spominje i datum 21.9. Tog lijepog dana (kako kome ) su se naime, vjenčali stanoviti Teodor (super ime ) iz Malog Grablja i bezimena kćer (tako je, kao da je ime bitno ) nekog Luke iz Velikog Grablja. Nema ništa ljepše od toga da se mladi iz susjednih sela uzmu . I tako je dragi Teodor ispunio dio svog životnog cilja. Još ako su imali djecu, super. Vjerojatno nije ni mislio da će tu neka budala pisati o njemu i ženi mu točno 400 godina nakon njihova vjenčanja. I to u petak navečer kad bi trebao biti vani i upoznati svoju bezimenu. Ali dobro, korona je tu. Imam izgovor. Inače, Sveti Teodor je očito bio zaštitnik mjesta jer je postojala i njegova crkvica.
I tako su Teodor i bezimena živjeli sretno do kraja života (vjerojatno. Nadam se). Vjerojatno su imali magarce koje ću dalje u tekstu nazivati tovar jer to oni tako dolje kažu, a i ja tu riječ povremeno koristim u razne svrhe i u raznim prilikama i neprilikama. Naravno, vrlo brzo se razvija i vinogradarstvo i maslinarstvo. Seljani su počeli uzimati ono što im je priroda podarila. Selo se sve više razvijalo, a vrhunac je razvoj doživio početkom 20. stoljeća. Uz sve nabrojano seljani se bave uzgojem buhača i ružmarina. Za one koji ne znaju buhač je cvijet nalik ivančici (zapravo, kad pogledate po izgledu skoro pa isti k. Kažu da je u buhača samo malo veći. Cvijet jel ). Moguće da ga zato i zovu dalmatinska ivančica Kažu da je taj buhač prirodni insekticid. Ono što je bitnije je to da je buhač samonikla biljka iliti endem u Dalmaciji. Pomalo zaboravljen kao i samo mjesto. Više se ne uzgaja za insekticid, ali raste po otocima. Interesantno, proizvodnja buhača bi se uklopila u današnju ekološku proizvodnju jer bi korištenje omogućilo očuvanje čistoće tla i voda. Da se zna, Kenija je najveći proizvođač buhača u svijetu. Svaki put kad pišem o nekom zaboravljenom mjestu sam sebe iznenadim koliko toga naučim. Evo, sad sam o buhaču naučio. + za mene, a današnji dan ipak ima smisla jer što je dan ako ništa ne naučiš?
< | svibanj, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv