utorak, 22.08.2006.
Hvala mama…
Zatvorim oči i što vidim… Svi mislimo da je majka ta koja je naša najbolja prijateljica, ona koja će uvijek biti uz nas, koja nas nikada neće iznevjeriti. Nisam sigurna u to. Samo znam da ne želim biti poput moje majke. Sjećam se jednih božićnih praznika. Obitelj, veselje, bor, šarene kuglice, obiteljska idila. Sve dok jednog dana nije iz neznatnog razloga mama počela plakati. Zašto? To se i danas pitam. Ali se sjećam da je rekla: « Ti si za sve ovo kriva! «. Sjećam se da je danima samo plakala, da nije s nikim razgovarala, da nije kuhala, da nije jela, a kada je jela bilo je to ili prije ili poslije nas. Jednostavno nije željela imati kontakt sa nama, sa svojom obitelji. Sjećam se da je došla i nova godina. Brat je bio na dočeku, ja nisam smjela. Ona je otišla spavati, jer « ja nemam s kim i zašto čekati, nemam se čemu veseliti « , rekla je. Tata je u jednoj sobi gledao tv, a ja u svojoj. Koliko sam mogla gledati kroz suze koje se nisu zaustavljale. Približila se ponoć. Izašla sam van. Na nebu se vidio vatromet, obitelji su se veselile, jedni drugima su čestitali. Ja nisam imala kome čestitati. Plakala sam. Ušla sam u kuću, čestitala tati i otišla nazad u svoj krevet, u svoju tamu, u svoju samoću, sa svojim suzama. Sljedeće jutro došla sam do mame da joj čestitam, pružila joj ruku i željela ju poljubiti. A ona, ona me nije ni pogledala, nije ni podigla pogled. Kako me je boljelo. Dalje čega se sjećam je to da je jedan dan, isto tako iz neznatnog razloga mama nastavila dalje kao da ništa nije bilo, kao da je sve u najboljem redu. Bez isprike, bez objašnjenja, bez ičega.
Nikada neću zaboraviti taj mamin hladan pogled, u njemu nije bilo ljubavi, majčinske ljubavi.
- 21:09 -
