nedjelja, 20.08.2006.
Svakog si jutra bolje nego sutra i svaka noć je uvijek presudna
Nekako mi odgovaraju ovi stihovi. Svaka noć za mene je sve gora i gora. Dok sam budna i u pokretu sve je ok, ali čim legnem u krevet i ugasim svjetlo, nastupa tama u meni. Tada više ne vidim nadu, ne vidim izlaz. Pred licem mi se nižu slike, nižu pogreške, nižu gubitci, a sve se svodi na to da sam sama, da sam užasno usamljena. I tada suze klize niz moje obraze, sve dok ne zaspim. A taj san mi je spas, bijeg od svih tih ružnih prizora. Zatvorim oči i što vidim…
Vidim petogodišnjakinju i njenog dvije godine starijeg brata, vidim njihovu baku i djeda kojeg je djevojčica obožavala. Da, znam da je djed jako pio, da je nizao gluposti, da je baka živjela u strahu zbog njega. Ali isto tako znam da su svi znali da cijeli dan nosi bombu u džepu svog kaputa, svi su znali, a nitko nije ništa poduzeo. Ništa dok nije pao mrak, ali tada je već za sve bilo kasno. Sjećam se razdornog zvuka, sjećam se da su djevojčica i njezin brat potrčali roditeljima u zagrljaj, sjećam se uzvika « Josipe! Josipe! «. Ali se ne sjećam odgovora. Sjećam se da su se okrenuli, i što su ugledali nikada djevojčica nije zaboravila. Njezin djed, njezin uzor, njezina jedina ljubav je bila mrtva. Sjećam se da njezin brat nekoliko dana nije progovorio ni riječi. Sjećam se mame koja nijemo leži na krevetu. Sjećam se da djevojčica nije plakala, sve dok nije vidjela da njenog djeda, zatvorenog u lijesu, spuštaju u grob. Ali to je sve čega se sjećam. To je za sve zabranjena tema. To je nešto o čemu se nikada ne priča. Zar ga nitko ne oplakuje, zar nitko ne želi sada nakon 14 godina objasniti toj djeci što se zapravo dogodilo ili je puno jednostavnije pustiti to, pustiti da djevojčica mrzi svoju baku i okrivljuje ju za djedovu smrt, jer znam, ona ga je ubila, ona ga je stjerala u grob, kao što će i sve ostale. Da, mrzim ju i neću joj to nikada oprostiti. Nikada neću zaboraviti smrt svoga djeda, jer je ovdje svaki puta kad zatvorim oči.
- 13:38 -
