subota, 19.08.2006.
Nastavljam dalje…
Ponekad se pitam do kada ću plaćati svoje grijehe, do kada ću ovako patiti. Da, sada sam ostala i bez njega, njega kome sam stvarno vjerovala, a sinoć, nakon razgovora s poznanicom, shvatile smo da nam laže, svaku riječ nam laže. I sada se pitam kome više mogu vjerovati. Jer, čitav život mi svi taje neke stvari, dvije godine sam bila s dečkom da bi mi on sada priznao da me cijelo vrijeme varao i lagao mi. Lijepo mi je to priznao, citirat ću ga : « Ja varam i to mi je posa! » Super. A sada i on, još jedan istoimeni dečko koji mi je lagao. A ja naivno povjerovala njegovim pjesmicama, njegovim cvjetnim poklonima, njegovim riječima. Da bi mi on sada rekao da ja lažem, da mi nikada nije rekao da me voli. Da bi ja sada saznala da je 10, ali samo 10 godina stariji nego što sam ja mislila. I pitam se kome sve još laže, što nam još krije. A ljudi kažu…imaj vjere u druge. U koga??
Ali sada više ne plačem zbog njega, plačem zbog svoje naivnosti, zbog toga što sam opet sama, zbog toga što mi Bog sve oduzima, svakoga koga zavolim, uvijek kada se na nekoga naviknem u životu, taj netko ode iz mog života, i svaki put ostaje praznina. Pitam se jesam li sada već potpuno prazna iznutra. Ne mogu više ni plakati, ali suze uvijek iznova teku. Opet sama. I što imam od života. Da, imam obitelj, imam gdje spavati i što jesti, imam zdravlje, ali imam li ljubav? Ne osjećam ljubav, moji roditelji mi nisu rekli da me vole već godinama, već me godinama nisu zagrlili. A tako mi treba nečiji zagrljaj, samo da tako ostanem u tišini nekoliko minuta, da osjetim da nisam sama, da je nekome stalo do mene, ali uistinu stalo. Boli me, boli me…
- 20:47 -
