Story by Misterious Girl

Hladnoća ledenog zraka širila se Nemijinim tijelom. Mjeseca, koji je trebao biti pun, nije se vidjelo ni pola. Oblaci od čađe širili su se nebom. Tako su prekrili tamnoplavu boju koja se inače širila Čarobnjačkim nebom sve više i više. Nemija osjeti zli pogled na svojim leđima. Nije se htjela okrenuti jer se bojala prizora koji bi ju mogao dočekati. Bojala se onog što bi mogla vidjeti pred svojim očima. Kaput, koji je inače bio miran, sada je podrhtavao od ledenog zraka koji je dopirao od čudovišta. Bila je stajala skamenjena na mjestu. Nije se usudila pomaknuti jer je mislila kako će je čudovište svakog časa ščepati, napravi li ijedan pogrešan korak. Odjednom, čudovište za kojeg je mislila da nema glasa, progovori: "Nemija Emma Patricia Potter, zašto se ne okreneš? Nije valjda da se bojiš mene?" Nemija, u strahu od onoga što bi je moglo dočekati, okrene se. Tamo je vidjela čovjeka oronulog lica. Lica koje je bilo blijedo kao sama smrt. Odjednom joj se u glavi pokaže slika čovjeka crne, kratke i pravilne kose. U licu je bio blijed poput smrti. U tankim usnama vidio mu se smiješak dok je držao malenu djevojčicu u naručju. Na sebi je nosio pelerinu sa znakom Slytherina. Vidjelo se da mu je prekratka. Imao je oko trideset godina, a do njega je stajala žena crne, duge kose koja bila crna poput vrane. Također se smiješila i gledala dijete s velikom srećom. Odjednom se slika sreće izgubi u Nemijinoj glavi, a stvori se nova. Tu je bio isti onaj čovjek samo što je sada imao zluradi smiješak na licu, a štapić mu je bio u ruci. Dijete je bilo u majčinoj ruci. Majka se previjala od bolova i u istom trenutku štitila dijete. Muškarac je nešto rekao, ali Nemija to nije mogla čuti. A tada, slika iščezne. Opet je stajala okrenuta prema čudovištu. Sada je znala. Znala je istinu koja je stalno skrivala pred njom. Sve te laži o tome kako je njezin otac mrtav bile su baš to – laži.
"Tata?" promrmljala je pogledavši ga krajničkom oka. Osmjehnuo se osmjehom koji nije dao naslutiti ništa. Baš kao da je htio da tako ispadne. Baš kao da je to i očekivao. Gledala ga je s gađenjem. Nije ga voljela. Nikada nije ni znala tko je on. Ali sada zna. Najveći crni mag na svijetu, lord Faimath, njezin je otac. Sve joj je bilo prihvatljivo, ali nije to. To nikako nije mogla prihvatiti. Ustuknula je za jedan korak. Lord Faimath se na taj pokret zlokobno osmjehne. Tada progovori po drugi put.
"Bojiš me se? Ne trebaš se bojati mene. Samo hoću da mi budeš jedna od prijateljica. Želim te povesti u put do uspjeha. Znam da to hoćeš, a ja ti samo želim pomoći u tome." reče, a zatim joj pruži blijedu i beživotnu ruku. Nemija se tada sjetila. Naravno, da je to željela i zato je i odlučila napraviti ono što je naumila.
"Naravno, tatice." kaže umiljatim glasom. "Naravno da mi je to san. Zato ću i poći s tobom. Ako se to mojim prijateljima ne svidi, nije me briga. Idem za tobom i putu ka Smrtonošama." reče i približi mu se dva, tri, četiri koraka, a zatim nestane.


Čekam. Čekam da se vrati. Čekam da vidim je li pristupila Smrtonošama. Jedino me to sada zanima, lady Montera. Molim te, ako se pojavi kod tebe, reci joj da se vrati gdje joj je dom – u Hogwarts. Gdje se školovala njezina majka. Reci joj da se Matew, njezin otac, školovao u školi daleko na sjeveru te da on donosi tek zlo. Bit ću ti zahvalna zauvijek,

Samantha Potter


Našla sam se u Sobi potrebe nakon par sekundi. Po običaju je bila puna kao čep. Bili su tamo i oni koji nisu bili moji prijatelji. Kraće rečeno, bilo je tamo pola Hogwartsa. Svi su me mrzovoljno gledali, u znak neodobravanja što sam ih pozvala u jedan sat u Sobu potrebe. Prva se javila Gennisa s očito velikim bijesom. "Dobro, koji vrag si nas pozvala u Sobu potrebe sada? Što? Da te gledamo kako se apartiraš u Hogwarts? Uhvatit će nas, ženo božja!" Nikad je nisam čula da tako priča. Osmjehnula sam se tek toliko da barem njih pola shvati da nije uzalud. Odmah nakon toga sam se uozbiljila ni ne misleći više na Gennisine riječi.
"On se vratio. Lord Faimath je vratio... ili, još bolje reći, moj otac se vratio. Svi smo u velikoj opasnosti. U opasnosti kakvoj se nikad prije nismo našli. Ovo je istina. Imam dokaz." rekla sam, a zatim izvadila papir već pomalo žućkaste boje od starosti. Pustila sam da se sam odmota. Na njemu je sitnim slovima pisalo proročanstvo. Proročanstvo koje sam našla još prije dvije godine, ali nikad nisam mislila da to išta znači. Za samo nekoliko sekundi, ispred papira bile su načrčkane glave jedna do druge.

Na šestoj godini, dvije tisuće šesnaeste, pojavit će se kćer lorda Faimatha, tada najvećeg Crnog maga u povijesti. On će se onda vratiti. Pokušat će pobiti sve važne članove Ministarstva Magije i sve one profesore koji nisu na njegovoj strani. Hoće li uspjeti sve ovisi o tome kako odluči njegova kći.......

Zatvorila sam papir, a svi učenici Hogwartsa gledali su u mene razrogačenih očiju. Svi su bili zapanjeni proročanstvom pa tako i ja. Nisam ga se usudila čitati prije jer mi onda nije bio važan. Sada, sada znam i zašto sam ga našla. Ono se odnosilo na mene. Ja sam bila njegova kćer i ja sam trebala biti negativka, ali to nisam htjela i zato sam postupila onako kako sam postupila.
"Zato se trebamo braniti. Odlučila sam biti na strani dobra. Tko hoće, može mi pristupiti i pomoći mi da ga pobijedimo jer... mi to možemo. Mi imamo nešto što on nema, a to je ljubav i prijateljstvo. One prijatelje koje on spominje su samo Smrtonoše. Nema on prijatelje, a za ljubav ni ne zna. To što se on odjednom zaljubio u moju majku, nije ništa doli slučajnosti. Na kraju ju je ubio. Ali ju je mučio. Otežao joj je smrt. Umrla je u mukama." U Sobi potrebe nastala je neugodna tišina. Čulo se samo kreštanje sova izvana. Prva se javila Arina, još uvijek obuzeta pričom.
"Dakle, trebali bismo osnovati nešto kao... NA?" Pogledala sam ju ne razumjevši ništa. Primijetila je to. "Nemijina Armija." Ponosno je uzdignula glavu. U Sobi je nastala nepotrebna graja. Slaganje i nijekanje prolomilo se prostorijom. Jedino ja nisam rekla ni riječi. Sada sam ja bila obuzeta onim što je rekla Arina.
"A zašto da ne bude Arinina Armija?" nesvjesno upitah. Arina okrene glavu prema meni.
"A da! Baš će nam biti tajni znak AA! Ne izmišljaj. O.K., ljudi. Potpišite se na ovaj papir tko se hoće učiti boriti protiv lorda Faimatha." Na poduljem papiru bila je napravljena tablica, a na vrhu je pisalo "NEMIJINA ARMIJA". Osmjehnula sam se sama sebi. Tek tako, za užitak. Ne znam zašto, ali bila sam zadovoljna. Zadovoljna sobom, svojim prijateljima i svima onima koji su se upravo potpisivali na jedan obični list papira.