Story by Misterious Girl

5. poglavlje

Post pisan u 3. licu gledan s Gininog stajališta. Kada piše je ili ona ili njoj to se odnosi na Gin.

***Jutro***

-Buđenje!-budila je Nem koja je još uvijek čvrsto spavala. Bila je ljuta na nju jer je znala kolika je njezina želja da se prijavi za Tromagijski turnir.

-Što je...*zijeva*...danas?-upitala je Nem zjevajući.

-Što??? Kakvo je to pitanje? Jesi ti lupila glavom od zid?-upitala ju je opet sada ljutitim glasom.

-Ne znam. Ne pitaj mene, pitaj sebe...-odgovorila joj je Nem koja ju je tupo gledala. Nije si mogla vjerovati kako je Nem to mogla zaboraviti. Nakon kraće šutnje joj je odlučila odgovoriti stavivši jednu ruku na struk te streljajući je pogledom.

-Dobro koji je tebi? Pa danas su prijave za Tromagijski Turnir! Halo! Buđenje! Ako ideš bolje se požuri jer ću otići bez tebe.-odgovorila joj je. Bila je ljuta kao ris što se Nem ponaša tako prema njoj. Još uvijek streljajući je pogledom, pruži joj ruku da lakše ustane. Kada je Nem ustala, polako se počela udaljavati, idući prema stoliću kraj kreveta, gdje je stajao pergament pisan urednim rukopisom:

Ginny Avril Cryus, 4. godina
Hogwarts

Uzela ga je te krenula pisati Nemino puno ime, prezime, godinu i školu. Sjela je na kožnati stolac te počela pisati Varancus Britney Nemija Pot..., ali tu je zastala. Osjetila je nečiju ruku na ramenu. Tako se srdito okrenula da se to ne može opisati. Bio je to Derek.

-Ey!-pozdravio ju je.

-A šta ti sad hoćeš?-upita ga ona hladno.

-Ovo....-odgovori joj te ju poljubi. Ona mu je uzvratila takvom šamarčinom da mu je zvonilo u glavi. Još ga je nogom udarila u struk, tako da je bio pun rana.

-Da to više nikad... ali nikad nisi učinio. Je li ti jasno? Ja imam dečka i ne treba mi još jedan.-kada mu je to rekla dopisala je ter, 4. godina, Hogwarts te predala Nem koja je češljala plavu i dugu kosu, a poslije joj je ispričala sve pojedinosti. Nem se na to nasmijala tako glasno da ju je mogla čuti cijeli hodnik. Gin je samo prekrenula očima, opalila šamarčinu i udarila ga šakom u lice kada joj je jedan Slytherinac dobacio „Šta je mutava plavušo sa pramenom?“ Došle su u predvorje Hogwartsa koje je još uvijek bilo prazno. Bila je to prostorija boje tame. Prošarana crnoj i tamno-sivom bojom izgledalo je kao da su se izgubili na putu bez ceste i bez kraja. Pred njima se caklio plavi Plameni Pehar, koji je osvijetlavao tamnu prostoriju plavim plamenovima koji se letjeli na sve strane. Prvo je ona ubacila ime u Plameni Pehar, a za njom je i Nem. Odjednom su pokraj njih počeli letjeti crveni plamenovi, koji kao da su prošaptali „Prihvaćeno.“ Iza nih je došli hrpa Slytherinaca koji su stalno, na sav glas govorili: „Cryusica nema šanse da upadne u Tromagijski.“ Te se cerekali kao da ih je bomba udarila u leđa. Ona bi na to preokrenula očima i ubrzala korak kako bi što prije izašla iz dvorane.

-Nemoj se nervirati zbog njih. Oni su obični luzeri. Sigurno ćeš upasti. To ti je zagarantirano!-tješila ju je Nem koja je stalno cupkala za njom kako bi ju sustigla. Ne bi joj nikad odgovorila nego bi samo ubrzala korak, dok nije i potrčala. Kada su njih dvije stigle do Velike dvorane, Nem je otišla kod Nesse, dok je ona ostala kod ravenclawskog stola i pojela svoje jelo koje je bilo obilno zbog više učenika koji su došli u Hogwartsu.

***
Šetala je perivojem Hogwartsa, dok je razmišljala što će se danas dogoditi. Svi su joj danas bili nekako čudni. Kao da su se svi promjenili i to nagore. Nije voljela kada joj prijatelji nisu društveni i kad su tužni. Voljela je kada su svi bili dobri i društveni.

Odjednom se pred njom pojavila neka cura. Po izgledu je mogla zaključiti da je iz japanske škole. Imala je prijateljski pogled, ma makar se joj se oči caklile na praskozorju, baš kao da će zaplakati. Međutim, ta cura nije obratila pozornost na nju nego je produžila dalje i to još da je prošla kroz nju.

-Molim?!-upitala ju je na sav glas, ali joj nije odgovorila.-Jesi ti mene čula?-ponovno je upitala, međutim ni onda nije dobila odgovor. Cura je već nestala iz ugla sa svojim krupnim očima koje su se, nekim čudom, povećale. Što je sad ovo? upitala je samo sebe te blenula i oblikovala usta u slovo O. Pošla je za njom. Trčala je do besvjesti, ali je nije nigdje mogla naći ma makar je krenula možda pet sekundi poslije nje. Trčala je dok nije došla do ruba Sjeverne kule, za koji nije znala ni da postoji. Skoro je pala, ali je ipak došla na vrijeme. Odjednom se opet ona cura pojavila kod nje. Sada je izgledala kao živa.Ta cura je ispružila ruke te je gurnula u zrak. Počela je padati.

-Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa...-čulo se kako vrišti, ali baš u trenutku kada je mislila da će umrijeti dočekao ju je meki krevet, ali ne kao da je sanjala, ne. To je bilo stvarno, stvarno je padala. Ali kako sam dospjela na moj krevet? upitala je sam sebe. Osjetila je mučinu i vrtoglavicu. Sjetila se da mora u Veliku dvoranu, ali jednostavno nije imala snage. Pokušala je hodati, ali kod svakog koraka bi joj se pojavila bol, koja je svakim korakom bila jača. Ne mogu... govorila si je svakim korakom više. U društvenoj nije bilo nikoga. Svi su već prošli vrata od hrastovine i sjeli za svoja mjesta. Možda je već i počela biranje prvaka. Sjela je na trosjed i odmarala se. Nije imala snage za doći do Velike dvorane.

Odjednom se čuje otvaranje rupe na vratima kule. Bila je to Nessa. Kada je vidjela Gin, probljedjela je.

-Isuse, Gin što ti se dogodilo?-upitala ju je Nessa.

-Nećeš mi vjerovati... Nije važno. Svejedno mi nitko ne bi vjerovao, ma makar je istina...-odgovorila joj je podmukim glasom u kojemu se čulo da je iscrpljena i zadnja kap vode. U jednom trenutku nije mogla ni disati tako da joj je Nessa donjela vode.

-Ja ću tebi vjerovati, ma makar to izgledalo neistinito. Vjeruj mi. Neću ni u jednom trenutku posumnjati u tvoju priču jer znam da ti ne možeš lagati. Ipak joj je odlučila ispričati cijelu priču. Nessa ju je slušala s pozornošću, a kod neke ˝scene[nazovimo to tako] bi izobličila svoja crvena usta u slovo O. Kada je završila Nessa je odmah počela govoriti:

-Pa koja je ta cura? Zašto ti je to učinila? Je li imala kakvo objašnjenje?

-Ne, ne znam i ne, nije imala objašnjenje.-rekla je već sada puno krepkijim glasom nego li prije.

-Hajde, požuri. Počinju već izabirati prvake!-reče joj uzbuđenim tonom Nessa koja je jedva čekala da vidi je li upala u Turnir. Ona je, naime, poslije doručka ubacila svoj papirić u Plameni Pehar.

***
Kada su ušli kroz hrastova vrata, gomila učenika je načičkala glave u njihovom smijeru. Nessa je sjela za gryffindorski stol, a ona za ravenclawski stol. U dvorani je vladao muk. Takav muk da se čula sam jedna muha što je zujala uokolo kao kakva vještica na metli. Dumbledore je još malo pričekao, a tek onda je progovorio.

-Sada ću prozivati redom prvake, a kada ih prozovem oni će doći do mene te će otići u onu prostoriju iza profesorskog stola.-iz Plamenog Pehara izleti jedan papirić.
Prvi prvak Yakamukija je Hanasuki Yakim, 4. godina-dovranom se prolomi gromoglasan pljesak, a pogotovo sa strane rawenclawskog stola jer je tamo sjedila. Nestala je iza vrata kod profesorskog stola. Sada izleti pak drugi papirić.-Drugi prvak Yakamukija je Anoson Lakily.-opet su prolomi pljesak, ali sada jači sa strane slytherinskog stola, gdje je on sjedio. Isto je nestao iza prof. stola. Za Nem, tako je bar njoj rekla, bio i sladak:).-Prva prvakinja Delicea je Mertemute Alason.-vidjelo se kako Nessa glasno plješće zato što joj je to bila najbolja prijateljica iz njezine prijašnje škole.- Druga prvakinja Delicea je Kelesoti Jakinosi.-pljeskali su joj samo Slytherini jer joj se po licu vidjela da je ohola i zla. Došla je do Dumbledorea te otišla iza prof. stola.-Prvi prvak Hogwartsa je Ginny Avril Cryus.-strefio ju je šok. Nije mogla vjerovati da je upala. Svi su joj jako pljeskali osim Slytherina, koji su joj pustili tek po koji pljesak. Polako poput kakvog laganog lahora, pošla je prema Dumbledoreu koji joj je dao papirić s njezinim imenom te se uputila prema crnim vratima, čvrstim kao čelik. Kada je ošla čuo je kako Dumbledore govori.-Drugi prvak Hogwartsa je Loredanna Vanessa Nadia Malfoy.-to joj je osmjeh izmamilo na lice. Kada je pogledala prema prostoriji bila je sva u zlatnoj boji, a parket, koji se isticao svojom blještavošću bio je sjajne, srebrne boje. Na sredini prostorije stajali su prvaci koji su izabrani za Tromagijski Turnir. Ne malo za njom, došla je i Nessa koja je blistala od sreće, ali nije to željela iskazati riječima, nego je samo sretno skakutala. Pridružile su se ostalim prvacima i nešto dogovarali, uglavnom o tome kako će si pomoći sa svim zadacima, a ima ih samo tri...

4. poglavlje

Da odmah napomenem na početku. Onaj dio s Derekom slobodno možete zaboraviti. To je bilo totalno beskorisno za pisati. Kažem to samo zato da vas SLUČAJNO ne bi nešto iznenadilo u ovom ili nekom drugom postu. To je to.

***
Bilo je došlo jutro. Prohladno jutro. Kiša je polako sipila. Nebo je bilo vedro, ma makar je kiša padala. Pogledala sam na sat da vidim koliko je sati jer se još nitko nije probudio. Bilo je točno šest. Imala sam još punih dva sata za spavanje, a ja nisam mogla više spavati. Ustala sam te pošla prema društvenoj prostoriji Ravenclawa. Nije bilo nikoga. Sjela sam u naslonjač i buljila u prazno. Bilo mi je jako dosadno pa sam se sjetila kako bih opet mogla počitati svoju najdražu knjigu, od početka do kraja njezinih teških korica. Izvukla sam je iz svog kofera, na koji sam, ovih dana, totalno zaboravila. Knjiga se zvala „Vampiri u ponoć“. Taman kada sam pročitala i drugo poglavlje netko je pokucao na vrata. Otvorila sam ih. Pred vratima je bio nitko drugi nego Nessa. Kosa joj je sva bila rasčupana i od nečeg uljepljena. Još je bila u robi. Istoj onoj robi koju sam vidjela sinoć. Izgledalo je kao da će svakog časa zavrištati pa sam je pustila unutra da je bar nitko ne čuje na hodniku. Ušla je u društvenu prostoriju s ljutim izrazem na licu.
-Što ti se to dogodilo?-pitala sam je zaprepašteno.
-Nemoj me ništa pitati samo mipokažigdjejekupaonica!!!-rekla je taj dio tako brzo da sam je jedva razumjela. Samo sam joj pokazalo u ljevom smjeru, na što je ona otrčala do kupaonice, velikom brzinom da je nisam imala šanse pratiti. Nije je bilo punih sat vremena, no poslije toga je izašla iz kupaonice. Sada joj je kosa bila ponovno blistava.
-Što se dogodilo?-ponovila sam pitanje, ali sada blažim glasom.
-Draco. Eto šta se dogodilo. Umjesto običnog šamona za kosu, on mi je umetnuo super ljepljivi šampon-savršeno za zezanje prijatelja. To je kupio u Hogsmeadeu. Moram mu se osvetiti. Sigurno još nije ustao. Ideš sa mnom?-reče ona.
-Naravno! Volim se osvećivati.-rekla sam joj sa sladunjavim glasom. Obukla sam se te smo krenuli u kulu Slytherina. Zmija koja je bila na vratima pitala nas je:-Ime i prezime?
-Loredanna Vanessa Nadia Malfoy.-odgovorila je Nessa bez da je rekla da i ja kažem svoje ime.-Drugo ime i prezime molim!-opet se prozbori dubok glas cijelim hodnikom. Nessa mi je približila i rekla-Laži za ime jer te neće pustiti. Poslušala sam je.
-Janet Nelia Parkinson.-to mi je bilo prvo što mi je palo na pamet.

Rupa u vratima se otvorila.Provukle smo se, a kad ono, na naše iznenađenje tamo je bila Pansy Parkinson i još dvije Slytherinke.
-Šta vi radite tu?-upita nas Pansy gorkim glasom, istovremeno dižući se sa stolice.
-Hm.... da vidimo...-počne Nessa kao da se predomišlja ili da jednostavno iznervira Pansy.-tražimo Draca. Trebamo ga nešto.-uzvikne ona. Ja sam samo stajala kraj nje i gledala Pansy, koja je bila po svemu sudeći, ogorčena našim dolaskom.-Draco još spava. Inače bi bio sa mnom. Ja sam ipak njegova cura, ne? A i tek je pola osam. Zašto bi već bio budan?-odgovori Pansy, sada nešto blažim tonom nego prije.
-Hm.... nema veze. Moramo svejedno samo nešto trknuti do njegove spavaonice.-nadovežem se ja. Izgleda da me Pansy tek sad primjetila.-Oo, i ti si tu. Ajde brišite do njegove spavaonice i brzo se vratite jer bi moglo biti sumljivo ako dugo ostanete.-reče nam Pansy sladunjavim glasom.

Otišle smo trkom do njegove spavaonice. Kada smo ušli malo smo usporili da se ne bi Draco slučajno probudio. Nessa mu je u jaknu, kovčeg, pelerinu i na odjeću stavila nevidljivog ljepila kako bi mu se ruke zaljepile.
-Super si to smislila.-kažem joj.
-Oo, nije to sve. Mogu ja i bolje.-odvrati ona. Zatim mu je i na kosu nabacila malo ljepila, razmazala te mu na kosu naljepila pregamente. Te je malo ljepila stavila i na njih te naljepila na njih zeleno-bijela pera. Izgledao je kao da ide u maškare. Počele smo se sladunjavo, ali tiho smijati.-Nek` sad vidi što mi je napravio i što se zove osveta!-uzvikne Nessa. Došli smo do društvene. Pansy ni njezine skupinice tamo više nije bilo. Izašli smo u tišini. Kada sam pogledala na sat bilo je gotovo deset do osam pa smo odmah produžile prema Velikoj dvorani. U dvorni je jedva jedvice bilo dvadeset učenika i to su još svi pričali u grupama. Valjda u nečemu važnome. Kod ravenclawskog stola još nikoga nije bilo, a kod gryffindorskog je bilo otprilike pet učenika. Nessa je otišla k njima. Nudila mi je da i ja pođem, ali nisam htjela. Trebalo je još otprilike pet minuta kada će svi biti na okupu pa sam sjela za stol i čekala.

Kada su se svi okupili i kad se sve u dvorani stišalo, da se čula samo pokoja bubica da zuji, Dumbledore je imao trenutak za poneku riječ. Inače bi rekao samo da gozba počne i svi bi išli jesti, tako da smo svi očekivali pa i profesori riječi za gozbu.
-Dobar dan!-prozbori polako Dumbledore.-Ovaj put neće biti kao prošli put ni kao što ste očekivali. Pa, da vam pojasnim o čemu se radi. Ove godine, mi Hogwarts, imamo čast biti domaćini Tromagijskog turnira!-u dvorani se prolomi uzbudljivi žamor.
-MI SE PRIJAVLJUJEMO!-vikali su James i Oliver.
-Tišina!-opet se javi Dumbledore. Sve se opet utišalo.-Moram još reći da će škole koje gostuju na turniru biti Yakamuki iz Japana i Delice iz Italije. Na turnir se smiju prijaviti učenici 4. i 7. godine da se iskušaju njihove moći i tko je bolji. Učenici 4. godine će imati posebne satove za vježbe da uviježbaju i neke nove čarolije. Sada ćemo svi izaći van i dočekati goste iz Yakamukija i Delicea.-kada je Dumbledore bio gotov uglavnom su svi prigovarali, ali ja sam bila sretna. Znala sam odmah da ću se prijaviti i tko zna, možda uspijem... Draco se pojavio taman kad smo krenuli. Kosa mu više nije bila glatka nego je bila sva rasčupana. Bi je jako ljut, to se vidjelo na njegovom licu. Nessa i ja smo se zasmijulile sebi u bradu...

-Joj, gdje su ti gosti više!-ogorčeno je govorila Gin nakon više minutnog čekanja gostiju. Svima je bilo čudo što ih nema pa tako i profesorima.
Odjednom se na obzorju pojavila neka točka, koja je, što je bivala sve bliže i bliže, izgledala veća. Bio je to leteći brod, kojemu su najvjerojatnije, po izgledu broda, dolazili učenici iz škole Yakamuki. Brod je bio veličine jahte, samo što nije plovio morem, već lebdio u zraku. Bio je crvene boje s bijelim ukrasima kao znak Japana. Kada se brod sasvim približio, spustio se u crno jezero. Iz njega je izljetalo dvadeset učenika generacija 4. i 7. godine. Nosili su, po mom očekivanju, bijele pelerine s velikim crvenim krugom na sredini. Pelerina je još bila ukrašena zlatnim točkicama koje su se svijetlucale na mlakom suncu, koje je zasjalo čim su oni stigli. Cure su još imale hrpu zlatnih lančića i narukvica, koje su se ljeskale poput srebrnkastog dragulja. Dečki su nosili kožnate, crne narukvice i crnu pelerinu s bijelim krugom u sredini.
-Dob`r dan. Ja sam Hanasuki. Zajed`o ćemo sudjelov`ti na natjec`nju. Ja sam 4. godin`, a koja si ti godin`?-prišla mi je jedna cura, ugodno mi se predstavila i pitala me par pitanja.
-Drago mi je. Ja sam Varancus Britney Nemija Potter, ali me zovi Nem ili Brit, kako ti je lakše. Ja idem isto na 4. godinu i drago mi je što ćemo sudjelovati na Tromagijskom turniru. Toplo se nadam da ćemo biti prijateljice.-odvratim joj. Ona se naklonila, kao i ja njoj te otišla do svoje ravnateljice. Ravnateljica im nije bila visoka, naprotiv bila je vrlo niska, ali ne i niža od njezinih učenika. Svi učenici otišli su sa ravnateljicom prema Velikoj dvorani, dok smo mi ostali čekati drugu školu, školu Delice, gdje je prije išla Nessa. Odjednom, pred nama iskrsne ptica veličine slona, crvenog, zelenog i bijelog perija. Bila je to začarana ptica koja je prevozila učenike Delicea. Oni su sletjeli na ravnu površinu te izašli na tlo. Vidjela sam Nessu kako grli svoju staru prijateljicu i daje joj pet iza leđa. Sada mi nitko nije prišao nego su se svi uputili odmah prema Velikoj dvorani sa svojim ravnateljem, stasitog izgleda. Oni su imali čisto bijele pelerine sa znakom tigra, a ispod tigra je pisalo Delice. Učenici Yakamukija ipak su čekali na hodniku. Tada smo svi zajedno pošli u Veliku dvoranu.

Svi Hogwartsovi[ha,ha,ha] smo sjeli na svoja mjesta. Onih četrdeset gostiju, još je tražilo mjesto gdje bi mogli sjesti.
-Mogu li tu sjesti?-upita me netko. Bila je to ista ona cura koja mi se predstavila kada smo dočekali učenike iz Yakamukija.
-O izgleda da se mi opet susrećemo.-kažem joj s osmjehom na licu.-Naravno da smiješ sjesti. Nitko ti ne brani.-odgovorila sam joj.
-Hv`la. To mi puno zn`či.-zahvalila mi se te sjela pokraj mene. Dumbledore je opet ustao. Sve se utišalo u istom trenu. Sve glave su bile okrenute prema njemu. Progovorio je:
-Prvo bi želio poželjeti dobrodošlicu našim gostima. Ugodno se nadamo da ćete se lijepo provesti. Sada ću malo pojasniti pravila i reći neke važne stvari za Tromagijaski turnir. Dakle, Tromagijski turnir ima tri zadatka. Svaki prvak koji bude izabran će se morati uočiti s vrlo teškim zadacima, zato dobro pazite kad se prijavljujete. Prvake će birati nepristrani sudac, a to je Plameni pehar.-reče Dumbledore te se pomakne u stranu, a iza njega se pokaže blistavi Plameni pehar. Iz njega su frcali svijetloplavi plamenovi. Bio je to pehar koji nije bio obložen staklom ili nekim sličim nego je bio sav u plamenovima. Njegova jarka svijetlost obasjavala je cijelu Veliku dvoranu. Svi su ga gledali s divljenjem pa tako i ja.-Pehar će biti u perivoju, u stakleniku. –produži Dumbledore.-Svi koji se hoće prijaviti za Tromagijaski turnir mogaju napisati svoje puno ime i školu koju pohađaju. Da se netko ne bi, mlađi ili stariji, prijavio na turnir, biti će postavljene sve mjere opreza. Pazite, kada se prijavite, nema povratka.-tu je stao ili završio. Opet se prolomi uzbudljivi žamor četvrtaša i sedmaša, dok su drugi bili ožalošćeni.-Pa, neka gozba počne!-opet kaže Dumbledore, a na svim se stolovima pojavi obilje hrane. Bilo je je više nego obično. Kada smo se najeli, Gin i ja smo krenuli prema društvenoj prostoriji Ravenclawa. Kada smo doši, orao na vratima upita:
-Koji je najčešći sastojak za pravljenje napitka beozar ili škrgobilje?
-Beozar!-odgovorim istog trena. Rupa na vratima se otvori. Ušle smo u društvenu prostoriju. Tamo su bili jedino James i Oliver izgledajući razočarano.
-Blago se vama. Vi se možete prijaviti, a mi ne.-kaže hladnim glasom James.
-A šta se tu može. Ipak još uvijek imaš svoju Giu.-rečem mu ja uz osmjeh. To ga je izgleda oraspoložilo. Još smo si sjeli i popričali, a nakon toga su svi otišli spavati. Ja sam još ostala, uvijeravajući sve da neću još dugo. Upustila sam se u misli i mislila kako ću se sutra ujutro prijaviti za turnir, kako me možda baš sutra izvuku, kako bi mogla učiti čarolije, neke meni nepoznate. Kada sam se konačno „probudila“ iz svojih misli, pogladala sam na sat i vidjela da je već pola jedan. Ostavila sam društvenu prostoriju praznu i otišla u spavaonicu.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo novog posta. Inspriacija: HP 4. dio. Ne znam zašto, ali sam i stavila 4. godinu. Mo+da zato što su tu glavni likovi, a možda i iz nekog drugog, neobjašnjivog razloga. A sad prijeđimo na važnije[čitaj: nevažne] stvari.

Zašto ja moram čitati hrpu HPFF blogova?*lupa glavom od stol kompjutera i ljuti se na sebe*. Uvijek me blogovi inspiriraju na novu priču. Evo recimo, puno blogova me inspiriralo da napišem ovakvu priču:
Lucisa Scarlet Mariah Granger
U Slytherinu, 7. godina
Ona je ok cura, ali i nije nešto previše draga.
Sestra od Hermonie Granger. Ne podnose jedna drugu.
I tako dalje. Sad, ja vas pitam:Što vi mislite? Je li da počnem pisat takvu priču?
Vas se pita. Odgovorite na anketi:

3. poglavlje


Ovo sam mislila staviti kao nastavak onoga posta, ali ipak neće biti.
Radnja će se događati poslije dva dana.
Samo sam vas htjela upozoriti jer piše dva dana kasnije
pa da se zna od čega dva dana kasnije.
Uživajte u postu koliko je god to moguće[čitaj:jako nemoguće]xD
:)
---------------------------------------------------------
***Dva dana kasnije***

Probudila sam se u nekom nepoznatom prostoru. Bio je to vrlo uredan prostor. Shvatila sam da se nalazim u Bolničkom krilu. Ali zašto sam ja tu? Kada sam pokušala ustati, pojavila se bol u glavi. Zavrtjelo mi se. Tada sam se opet vratila u ležeći položaj da se pokušam još malo odmoriti. Razmišljala sam o tome što mi se moglo dogoditi. Kada sam se osvrnula oko sebe, nikoga nije bilo. Pretpostavljala sam da su svi na doručku jer se magla još prostirala na obzorju. Nakon nekog određenog vremena opet sam zaspala...

***Pripovjest***

Sada sam stajala u nekoj maloj prostoriji. Tamo su se igrala neka djeca sa čarobnim štapićima.
-Nemojte se igrati s time! Nemojte!-govorila sam im slabašnim glasom, ali oni kao da me nisu čuli. Nastavljali su se igrati. Neke čarolije frcale su na sve strane. Nitko nikoga nije pogodio, što je bila sreća. Izgledalo je kao da su oni sami, kao da samo oni postoje u kući. Gledala sam ih kako barataju velikim štapićima, prevelikim za njihov uzrast. Pokušala sam doći do nih i zaustaviti ih, ali nisam mogla. Kao da me neka čarobna nit vukla natrag. Samo sam ih gledala. Pokušala sam još im se jednom približiti, ali nisam uspjela.
-Ulovi me ako možeš, Leila!-vikao je neki dječak. Leila je bila moja druga teta, koja je, po priči mojih rođaka, umrla kada i moji roditelji. Nastavili su se loviti. Trčali su po kući, a ona nit kao da se odvojila i ja sam potrčala za njima. Noge su mi bile toliko lagane da se nije čulo moje trčanje. Čarolije su nastavile frcati u hodniku. Odjednom se netko pojavio u drugom hodniku. Imao je crnu pelerinu na sebi, a lice mu je bilo bijelo kao golub. Vidjela se kako drži štapić. Šaptom se rekao neku čaroliju koju ja nisam čula. Pojavila se zelena svjetolost i pogodila dječaka. On je pao na pod mrtav, s otvorenim ustima. Ja sam zavrištala, ali me nitko nije čuo. Odjednom se prizor rasplinuo.

Sada sam stajala na dječjem igralištu. Tamo su se igrale neke dvije curice. Jeda se ljuljala na ljuljačci, a druga se spuštala niz mali tobogan. Curica koja se spuštala, prišla je ovoj drugoj koja se ljuljala.
-Moramo kući. Mama je rekla da se odmah pojavimo kod kuće.-rekla joj je.
-Samo još deset minuta. Molim te. Vidi kako mi dobro ide. Tada se ona jako zaljuljala, da je „odletjela“ do neba te se brzinom vjetra spustila i skočila.-Mama ti je rekla da je to opasno, Lily. Rađe više nemoj, a i moramo ići.-rekla joj je ona druga curica, koja je sigurno bila teta Petunija, ako je njezina sestra bila Lily, a to je bila moja mama.-Joj dobro!-odgovorila je mrzovoljno Lily. Netko je odjednom iskočio iz grmlja. Bio je to neki dječak koji je imao na sebi malu, crnu pelerinu, crne, ulaštene cipele i imao je crnu, dužu kosu.
-Čekaj, Lily!-zaustavio ju je.-Zašto ideš? Ti stvarno znaš čaroliju. Sigurno ideš u Hogwarts, sigurno.
-Stvarno?-pitala je s osmjehom na licu.-Stvarno misliš da ću u Hogwarts? To bi bilo super, samo da me mama i tata puste.
-Ne trebaju te oni šta puštati!-rekao joj je dječak.-To će doći čarobnjaci i odvesti te. Tamo ti ima i četiri doma. Ja sam siguran da ćeš biti u Slytherinu. Moji u obitelji su uvijek tamo. I ja bih volio tamo biti.
-Lily moramo ići! Ne vjeruješ valjda u te gluposti?-pitala ju je Petunija te je počela vući za majicu. Lily se otimala, ali je ipak popustila. Skrenuli su desno i nestali s vidika. Onaj dječak, koji sto posto bio Snape, zbog kose, ali i doma, pognuo je glavu i otišao prema grmlju, što je najvjerojatnije bio put do njegove kuće. Prizor se ponovno rasplinuo.

Probudila sam se. Ali nisam bila u Bolničkom krlio nego u svojoj sobi. Bila je noć. Ustala sam iz kreveta. Glava me ponovno zaboljela. Nisam opet legla nego sam pošla prema prozoru. Razmaknula sam zastore i vidjela noćno nebo. Bilo je prekrasno. Sa puno malih zvijezdica koje su se kristalile na tamno-plavom nebu. A cijelo to prekrasno noćno nebo, uljepšao je žuti mjesec prošaran crvenom bojom, bojom vatre. Pošla sam prema vratima spavaonice. Nešto me privuklo. Otvorila sam ih. Prošla sam beskrajni hodnik[ili se samo tako meni činilo]. Kada sam došla do kraja tog beskrajnog hodnika, spustila sam se vijugavim stepenicama u društvenu prostoriju. Bila je prazna. Svi su spavali. Nešto me opet privuklo, da onako u pidžami izađem van. Poslušala sam svoje srce koje me vodilo. Provukla sam se kroz rupu u vratima. Za tren sam se našla u pustom hodniku. Pošla sam u smjeru kule Gryffindora, ali me nije vodilo srce nego sam trebala Nessu pa sam pošla u tom smjeru. Kada sam došla do kule, pokucala sam ne razmišljajući da treba reći lozinku, ali na sreću vrata je otvorila, nitko drugi nego Nessa.
-Mogu ući? Trebam te.-pitala sam je brzinski. Ona me pustila unutra. Bile smo u društvenoj prostoriji Gryffindora, koja je bila sva u znaku crvene i žute boje.
-Što je bilo? Šta me trebaš?-pitala me Nessa.
-Možeš li mi molim te reći, što se dogodilo prije dva dana?-pitala sam je ne odgovorivši na postavljena pitanja.
-Koliko ja znam pala si sa metle na satu letenja. Dobila si gadnu ozljedu. Svi su mislili da si mrtva kao i tvoj brat. Ipak pala si sa visine od 30 m od zemlje. Profesorica Trelawney već je počela govoriti „Znala sam da će umrijeti, znala sam. Vidite da ja vidim budućnost!“, ali je onda Madame Pomfrey opipala bilo i osjetila da kuca, ali znatno sporije od normalnog. Prof. Trelawney se razočarala, pokupila se i otišla. Prevezli su to u Bolničko krilo i vratili te poslije večere.-tu je stala. Ja sam je samo gledala. No, tada sam ipak progovorila:
-Hvala ti na informaciji. Znala sam da ti jedina nećeš spavati pa sam došla tebi. Sada moram ići nešto obaviti. Vidimo se na Čarobnim napitcima!-doviknula sam joj usput.
-Čekaj! Gdje ideš?-priupitala me.
-Tamo gdje me srce vodi.-odgovorila sam joj. Ona me u čudu pogledala, ali ja nisam obraćala pažnju nego sam prošla kroz rupu na vratima debele dame i opet se za tren našla u hodniku. Skrenula sam lijevo te se našla u nekom, meni nepoznatom hodniku. Hodala sam po hodniku i tražila neka vrata kako bih mogla ući u neku prostoriju, ali ih nisam našla. Trebalo mi je punih pola sata da nađem izlaz iz hodnika kako bih mogla izaći iz tog hodnika i ući u drugi. Konačno sam se našla na čistini. Samo sam hodala bez da sam se odmorila ili nešto slično. Odjednom mi je pao na pamet zabranjeni hodnik. Mislila sam kako bih mogla tamo pronaći nešto zanimljivo ili nešto što tražim. „Hm... ali što“, pitala sam samu sebe, ali me nije ništa sprečavalo da odem u zabranjeni hodnik. Usudila sam se otići ma makar je bilo zabranjeno. Znala sam ja sve posljedice toga. Mogao me uhvatiti čuvar Hogwartsa Filch ili njegova skoro krepana mačka gđa. Norris ili možda Snape koji uvijek luta hodnicima, ne bi li našao pokojeg učenika koji je zalutao. Stala sam na jedne pomične stepenice koje su vodile do zabranjenog hodnika. Sjetila sam se da sam prilikom kada sam gledala nebo opipala nešto tvrdo u džepu. Gurnula sam ruku u džep i na moje čudo izvukla štapić. Dok su se stepenice polako micale prema zabranjenom hodniku, ja sam samo rekla Nevidljivo i u jednom trenu si nisam mogla vidjeti svoje tijelo, ali sam po običaju vidjela pred sebe. Stepenice su se zaustavile i ja sam se našla u zabranjenom hodniku. Preda mnom su bila samo jedna vrata. Otvorila sam ih. Bila je to ogromna prostorija u koju bi mogli ući svi učenici Hogwartsa. U sredini sam prostorije isticao se veliki natpis koji je glasio ovako: SAMO PRAVA ČUVARICA MOŽE PROĆI OPASNOST I UZETI TROOKO DIJAMANTNO CARSTVO. Gledala sam u taj natpis tako dugo dok nisam shvatila da više nisam nevidljiva. „Čini mi se prelako.“, govorila sam sama sebi. I bila sam u pravu. Čim sam napravila korak, ispred mene se pojavila neka vrsta vukodlaka, samo što se imao tri glave tri noge i bio je čisto bijele boje. Tresla sam se od straha. Zvijer je pošla prema meni, dok sam ja koračala unatrag i u isto vrijeme gledala zvijer. Odjednom je zvijer zastala, kada se dovoljno približila meni.
-Tko je to?-pitala me zvijer kratko ali nejasno.
-Kako mislite: Tko je to?-upitam je bojažljivim tonom. Bila sam jako prestrašena[čitaj: skoro sam se upišala od straha]. Bojala sam se da me slučajno ne pojede ili da me slučajno ne zarobi. Nakon kraće stanke, zvijer ponovno progovori. Sada glasnijim tonom nego prvi put.
-Ime.-odgovori kratko. Sada sam ga shvatila. Sada se nisam toliko bojala. Odgovorila sam zvijeri odlučnijim tonom nego kad sam je pitala.
-Varancus Britney Nemija Potter.-odgovorim brzinski. Zvijer kao da je zastala. Odjednom se povukla u neku prostoriju. Ja se nisam micala. Nisam se ni usudila. Samo sam njemo gledala prema naprijed. Kao da sam baš čekala zvijer da se pojavi. Ni nakon deset minuta se nisam pomakla. Odjednom, iz one prostorije se pojavi zvijer. No, to više nije bila zvijer nego prekrasna mlada djevojka slična Veeli-djevojkama primamljujućeg izgleda[mogu zanesti bilo koga]. –Drago mi je što si došla Nemija. Očekivali smo te dugo vremena. Da ti malo pojasnim situaciju jer vidim da me ne razumiješ. Ti si čuvarica Trookog Dijamantnog Carstva. Rijetki su to bili. Ti si sljedeća. Kada umreš, zamjeniti ćete netko od tvojih najbližih. Tvoja majka Lily je to bila, samo kada su mislili da je umrla, stavili su tebe za novu čuvaricu. Nadam se da ćeš tu vrijednost dobro čuvati. I pazi, smiješ reći to samo najboljim prijateljicama, a to su koliko znam Ginny, Nessa i Gia. One su tvoje čuvarice tajne. To možeš postići jednostavnom čarolijom Mastange secrets. Sada, priđi i uzmi Trooko Dijamantno Carstvo, ali prije nego što ga uzmeš reci puno ime kako se ova prostorija ne bi urušila.-govorila mi je djevojka. Kada je završila, zahvalila sam joj se te pošla prema postolju gdje je stajalo nešto slično dragulju. Rekla sam svoje puno ime, a samo postolje pustio je nekakav čudan zvuk. Okrenula sam se prema onoj djevojci koja je samo potvrdila klimanjem glave. Približila sam je i uzela dragulj. Ništa se nije dogodilo i sve je bilo u savršeno redu. Sada sam postala Čuvarica Trookog Dijamantnog Carstva.
------------------------------------------------------------------------------------
Evo. To bi bilo to. Znam da je post glup. Meni se osobno ne sviđa[čitaj: Meni je osobno katastrofa] jer nisam imaa inspiracije. Prvo sam mislila napraviti da ide ondje kako je i završilo, ali mi je to bilo glupo.
Drugo sam mislila napraviti da se nalazim u kloibi smrtonoša, ali sam onda si mislila da je prerano za to.
E onda mi je napamet došlo Bolničko krilo, pa kao neka pripovijest- tu sam ideju dobila iz HPFF-7. dio. Ali onda mi je bilo dosadno pisati cijeli post u tome, a i bilo mi je glupo da se opet probudim u Bolničkom krilu jer se ne bih ni pomaknula iz njega. Tada mi je pala napamet spavaonica, pa taj neki dijamant-za to me asocirala moja narukvica koja ima izgled očiju samo ne poredane kao oči[hm...] i tako redom dok nisam došla do kraja posta:). Ja bih rado pokazala kakav je izgled, ali sam loša crtačica na kompu pa ništa od toga. Eto to bi bilo to. Znam da ću dobiti puno loših kritika, ali me nije briga jer i ja mislim sigurno isto.
Vaša Nem!

2. poglavlje


Držala sam ga na svojim drhtavim rukama i plakala. Nitko mi nije mogao zaustaviti suze. Shvatila sam na kraju tko je onaj dečko što je rekao da će Harry umrijeti. Bio je to Draco Malfoy, koji nije bio baš neki prijatelj, ali nije ni prema meni bio loš.
-Nemoj tu samo stajati nego odi po Madame Pomfrey!-uzviknula sam s glasom nade i punom suza.
-OK, Nem. Idem.-odgovorio mi je, te potrčao što je brže mogao prema dvorcu. Nakon otprilike pet minuta, došao je Draco s Madame Pomfrey. Brzo je potrčala prema meni. Kada je vidjela Harryja, zgrozila se.
-Znate razlog zar ne?-pitala sam je upitnim pogledom. Prvo se grizla za usnicu,a ja sam onda nastavila.-Ne brinite, ja znam razlog. Saznala sam. Rekla mi je prof. Umbrige.
-Da, znam razlog i drago mi je da vi znate. Molila bih vas da ga ostavite na tlu i vratite se u krevet.-Poslušala sam je. Kada sam ga spustila, ruke su mi bile krvave. Sve od krvi. Vidjela sam da se ozljeda počela otvarati i da ga je trebalo što prije prenjeti. Ali ja se nisam žalila na krvave ruke nego sam nastavila plakati. Nisam se mogla suzdržati da mi suze ne cure, ali ih nisam ni htjela zaustaviti. Pustila sam ih da teku. Bila sam toliko shrvana da nisam mogla ništa, čak ni hodati. Jedva sam došla do kule Ravenclawa.
-Što je bilo prije: Feniks ili pepeo?-pitao me orao na vratima.
-Ne zna se. Nisu još otkrili.-odgovorila sam jecajući. Rupa na vratima se otvorila i ja sam polako prošla kroz nju. U društvenoj prostoriji sam zatekla Gin i Giu.
-Što se dogodilo? Zašto su ti ruke krvave? Zašto ne spavaš?-pitale su oba dvije u isti glas. Nisam im odgovorila nego sam otrčala do kupaonice još uvijek plačući. Oprala sam svoje krvave ruke, obrisala suze i vratila se u društvenu prostoriju.
-Harry je umro. Ruke su mi krvave zato što se ozljeda počela otvarati. Nisam u krevetu zato što sam pošla tražiti Harryja. Je li to dovoljno dobar razlog?-rekla sam te opet počela plakati. Vidjela sam kako su i Gin i Gia pustile suzu.
-Nem, jako mi je žao. To, to je strašno. Jako mi je žao. Ipak je on tvoj brat.-govorila je Gia te joj su počele navirivati nove, svježe suze na oči. U tom trenutku je netko pokucao na vrata. Otvorila sam ih, a kad ono bila je to, cijela skupina učenika iz Gryffindora i Hufflepuffa. Svi su mi izrazili sućut zbog brata te ušli u prostoriju. Posjedali su na naslonjače i trosjede i počeli ispitivati.
-Kako se to dogodilo?-pitala je Aurora.
-Ozljeda iznutra, koju mu je zadao Voldemort.-odgovorila sam. Kod nas je već bilo normalno reći Voldemort. Suze su mi samo navirivale na svako pitanje i spustile kroz lice. Ispitivali su me nešto kao „Jesi li ti bila prisutna njegovoj smrti?“ ili „Kako si znala da će umrijeti“. Svako pitanje, svaka suza. Nisam ih ni pokušavala obrisati. One su samo curile jedna za drugom. Odjednom se čuje ponovno kucanje na vratima. Sada puno jače. Otvorila sam ih. Bio je to prof. Dumbledore. Začudila sam se kad sam ga vidjela.
-Varancus, žao mi je zbog tvog brata. Moja sućut. A sad svi koji ste tu,-rekao je to povišenim tonom kako bi ga svi čuli.-pođite za mnom u Veliku dvoranu.-on je imao običaj izgovarati prvo ime što meni nije odgovaralo, ali nisam ništa rekla. Počeli smo buditi ostale ravenclawe. Svi su bili začuđeni što ih budimo u ovo doba noći. Kada bi pitali zašto ih budimo mi bi samo rekli „Nije važno zašto. Samo se spremaj i saznat ćeš!“ Kada su se svi spremili, pošli smo u Veliku dvoranu. Sada je bila ukrašena tmurno-plavim nebom te je izgledala zastrašujuće. Bez mjeseca i zvijezda. Bile su upaljenje svijeće da bi se išta moglo vidjeti. Posjedali smo svi kod svojih stolova jako tiho da se ništa nije čulo. Naposlijetku, Dumbledore progovori.
-Kako svi znamo, danas je umro Harry Potter. Član Gryffindora i metlobojski tragač. Pa sad da malo vama neupućenima objasnim kako se to dogodilo.-i stao je objašnjavati što se dogodilo. Nisam ga slušala jer sam sve znala. Još sam uvijek plakala. Kada je završio mogli smo poći u svoje sobe. Ustala sam da stolice i polako pošla prema sobi. Razmišljala sam kako više nikad neću vidjeti brata, kako više me neće imati tko zezati, kako ću biti sama samcata, jedinica, a kad ono, ja se sudarim s nekim. Skoro da nisam pala na pod, ali taj NETKO me je podigao. Kada sam se uspravila vidjela sam tko je to. Bio je to Derek Peter Lytton Jones, ali su da svi zvali Derek ili Pet[čitaj: Pi:t].
-Joj oprosti. Nisam namjerno!-ispričala sam mu se.
-Ma nema veze. Ni ja tebe nisam primjetio.-kaže mi te nastavi.-Moja sućut zbog brata. Stvarno mi je žao.
-Hvala.-uzvratila sam te pošla prema kuli.
-Čekaj!-uzviknuo je Derek za mnom. Ja sam stala. On mi je prišao i poljubio me. Ja sam uzvratila. Bio je to najljepši poljubac koji sam dobila.
-Ti se meni jako sviđaš....pa sam mislio da bi možda mogli biti zajedno. Je li bi htjela?-pitao me nakon poljubca.
-Da, naravno!-odgovorila sam mu. Stvarno mi se sviđao. Nisam čak ni mogla vjerovati kad me pitao. A i da budem iskrena, trebalo mi je rane za plakanje:). Pošli smo zajedno prema ravenclawskoj kuli držeći se za ruke. Ispustila sam još koju kap, na spomen mog brata, ali sam i uskoro prestala plakati i proljevati suze, ali svejedno nisam mogla vjerovati da mi je brat, moj jedini bar blizanac mrtav. U isto vrijeme sam bila toliko tužna i toliko sretna. Tužna zbog brata, sretna zbog toga što sam s Derekom. Konačno, pred samo jutro sam zaspala. Srećom, nisam ništa sanjala, samo tamu.

***Jutro***

-Buđenje!-probudio me neki poznati glas. Bila je to Gin.
-Joj evo!-rekla sam mrzovoljnim glasom kao i uvijek jer sam voljela dugo spavati. Ustala sam u sjedeći položaj dok se nisam skroz razbudila, a to je trajalo barem minutu. Tada sam pošla prema kupaonici, srediti se za današnji dan. Gin je već bila obučena, tako da sam se ja morala malo požuriti. Kada sam bila gotova[za otprilike pet minuta] pošle smo prema Velikoj dvorani. Putem sam Gin rekla što se sinoć dogodilo na putu do kule.
-O, pa konačno!-uzviknula je Gin, nakon što sam joj sve ispričala. Ja sam se na taj komentar samo nasmijala. Na naše čudo, na putu nisam srele Giu. Čudila sam se tome jer se uvijek nađemo na putu.
Sigurno je već otišla prema dvorani.-rekla je Gin kad je skužila da ogledavam oko sebe ne bih li je negdje našla. Velika dvorana već je bila krcata. Na sreću našla sam mjesto i to upravo pokraj Dereka.
-Ti si mi sačuvao mjesto?-pitala sam ga.
-Naravno!-odgovorio je, te me poljubio u obraz. Svi smo pričali svakve stvari. Ja sam bila malo vedrija nego sinoć, ali kad se samo sjetim brata dođe mi mučnina. Bilo je to burno jutro. Svugdje je bila zbrka, ali su svi[uglavnom]bili vedri.
-Tišina!-prolomi se dvoranom glas Albusa Dumbledora.-Želio bih trenutak pažnje. U našu školu su nam došle dvije nove učenice. Prva učenica dolazi iz talijanske što Delice, a zove se Loredana Vanessa Nadia Malfoy. Ona je sestra Draca Malfoya, koji je u slytherinu. Molim te sjedni na stolac jer ti moramo staviti klobuk na glavu.-to se obratio Nessi. Ona je sjela na stolac, a prof. McGonagall joj je stavila klobuk na glavu.
-Hm...-progovori klobuk.-Nisi ista kao brat. Nisi jedna slytherinka kako sam mislio. Ti ideš u GRYFFINDOR!-završio je klobuk. Čuo se gromoglasan pljesak sa strane gryffindorskog stola. Nessa je otrčala do stola te sjela. Bila je to cura plave kose s plavo-sivim, velikim očima.
-Druga učenica dolazi iz ruske škole Drumstrang, a zove se Christina McCartney. Molim te sjedni na onu tamo stolicu. Sada ćemo ti staviti klobuk na glavu.-predstavio ju je Dumbledore. Ona je sjela na stolac, a prof. McGonagall joj je stavila klobuk na glavu.
-O da!-progovori ponovno klobuk.-Znam gdje ideš. Ti ideš u RAVENCLAW!-Svi smo joj zapljeskali što je tu. Sjela je pored mene.
-Bok! Ja sam Christina McCartney, ali me zovi Chris ili Chat.-predstavila mi se te se osmjehnula i pružila ruku.
-Ja sam Varancus Britney Nemija Potter, ali me obavezno zovu Nem ili Brit, ali rađe Nem.-uzvratila sam joj i prihvatila ruku. Dumbledore je opet ustao. Malo je čekao da se utišamo, a onda je progovorio.
-Moram još sam jedno reći i onda možete ići jesti. Gospođica Osrona Kordinije i još nekolica učenika, zamolila nas je da predamo popis svih škola čarobnjastva na svijetu kako bi se mogli odseliti u neku od škola. Ja sam odlučio ispuniti želju. Svima ću sada podijeliti popis onih poznatijih i većih škola svijeta.-kada je završio, uzeo je štapić, podigao pergamente te nam ih, jednim laganim pokretom, svima podijelio. Popis je bio ovakav:

POPIS POZNATIJIH I VEĆIH ŠKOLA SVIJETA:

1. Drumstrang- Rusija
2. Magic-SAD-Amerika
3. Beauxbatons-Francuska
4. Delice-Italija
5. Magicos-Španjolska
6. Yakamuki-Japan
7. Yekanikami-Kina
8. Masaranto-Portugal
9. Aufzehen-Njemačka
10. Mitchen-Austrija
............................................
To je uglavnom bilo to. Ja se nisam htjela seliti pa sam pergament odložila u jednu malu kutijicu u koju je stalo bezbroj stvari. Nosila sam je stalno sa sobom kako bih tu mogla staviti bezvrijedne stvari. Pored našeg stola je prošla Orsona, a ja sam je namjerno zaustavila.
-Šta je?-reče svojim omraženim tonom kao i uvijek.
-To si namjerno napravila, je li?-pitala sam je i povukla za majicu.
-Šta sam namjerno učinila?-opet pita.
-To! Tražila list kako bi se samo makla od mene, je li tako? Ja sam te živcirala i to mi je drago. Gle glupačo! Slobodno se preseli. Ja ću biti i sretna, ali malo razmisli ti razmaženo derište!-odgovorila sam joj te pustila joj majicu. Ona se samo isprčila i produžila dalje. I još je svojoj ekipici rekla nešto kao „Ma kom`će ona razmaženo derište!“ Ja sam se samo na to nasmijala, a sa mnom i Gin. Na stolu se konačno pojavila hrana. Ja sam uzela, kao i obično, pileće batačiće i pohanu rižu. Popila sam svoj sok od bundeve i pojela za desert sladoled od jagode u obilku srca. Kada smo se najeli, pošli smo na predavanja. A mi smo imali blok sat Proricanja sudbine. Katastrofa. Uspinjali smo je stepenicama do posljednje kule. Tek sam se sad sjetila da to predavanje imamo sa Slytherinima. Kada samo došli do samog vrha, osjetio se miris ih profesoričine učionice. Svi smo sjela na svoja mjesta i čekali prof. Trelawney. Pojavila se u običajenoj magli.
-Dobar dan učenici! Kako su mi suđenice rekle da ćemo u 3. mjesecu pisati veliki test iz proricanja s dlana, pozabavit ćemo se danas, kao i ostale sate s time.-pozdravila nas je te po običaju...lagala...
-Ma moš`mislit kako su joj „suđenice“ rekle da ćemo pisati test iz proricanja s dlana. To je ona sama smislila.-rekla je Gin na njezine riječi.
-Ne znam što uopće Lavender i Parvati vide u njoj.-došapnem joj. Ona je samo potvrdila klimanjem glave. Profesorica se odjednom stvori preda mnom. Uzme mi dlan te počne govoriti svojim smirenim glasom kao i uvijek.
-Hm... Ti imaš kratku liniju života. Kratko ćeš još živjeti. Nekih... hm... mjesec dana. Joj, joj, joj. Ubiti će te gospodar tame. Joj, joj, joj. Ljubavi ni nisi imala u životu i nemaš je ni sad. Loša si u tome, hm, hm, hm. Prijatelji su te se praktički odrekli. Nitko te ne voli. Joj, joj, joj!-završila je te mi spustila dlan.
-E pa ja i vama imam nešto za reći. Ovo su sve laži! Ja imam dečka, ne brinite, imam hrpu prijatelja, koje vi ne možete niti zamisliti, vole me moji roditelji i prijatelji! ZAR STE VI TOTALNO POLUDJELI???? Ja više ne mogu ovdje izdurati. Ispišite me iz predmeta. Rađe ću upisati nešto pametnije.-samo sam joj to rekla, pokupila knjige i otišla bez i jedne jedine riječi.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Evo. To bi bilo to za ovaj post. Nadam se da vam se sviđa. Hoću iskrene komentare,a ne da mi lažete.
Malo sam romantike ubacila, hehe.
Otišla sam s Proricanja jer bi bilo previše dosadno slušati prof. Trelawney kako, u mojoj priči, govori laži.
Upisati ću drugi predmet koji će biti puno zanimljiviji i bez prof. Trelawney:).
To bi bilo to za ovaj put.
Bye!
Vaša Nem!

Ovako. Počinjem pisati 4. godinu u Hogwartsu jer će biti puno zanimljivija od 1. godine. Uvijerit ćete se i sami:)



1. poglavlje


Probudila sam se vrlo rano. Bilo je to hladno jutro. Padala je kiša. Hladna kiša koja nije prestajala padati od sinoć, kada smo sve cure legle u krevet. Kako još nitko nije bio budan, stala sam kraj prozora i promatrala kišu kako beskrajno pljušti kao iz kabla. Odjednom, začuje se kucanje na vratima. Otišla sam otvoriti vrata, a kad ono, na vratima se pojavi nitko drugi nego prof. Umbrige. Nova profesorica iz Čarobnih Napitaka.
-Gospođica Potter?-upitala me.
-Da. Mene trebate?-upitam je s začuđenim izrazom na licu.
-Naravno, pođite za mnom.- odgovorila mi je, ali ona začuđeni izraz je ostao. Mnogi su me učitelji trebali osobno, ali nikad ne Umbrigeica. Njezin ljubičasto-crveni plašt letio je po cijelom hodniku, da nisam vidjela ništa ispred sebe. Došle smo do njezinog kabineta. Pustila me da uđem prva.
-Sjednite molim.-kaže mi i ja je poslušam i sjednem.-Dakle, pozvala sam vas ovdje jer trebam neke podatke o tome, što vi znate o svojoj prošlosti jer sam ja tu neke podatke našla, a ne znam je li ih vi znate.
-Pa ja znam da mi roditelje u biti nije ubio Voldemort, kako se govorilo nego su oni preživjeli. Dobro znam da imam neke jako velike moći koje nitko drugi u Hogwartsu nema, ma makar ne znam koje su to, znam da me Voldemort zbog toga želi za smrtonošu i da će me uskoro početi tražiti. Sve dok sam u Hogwartsu sam sigurna i zato ne smijem ići u Hogsmade što meni nimalo ne paše.-konačno sam završila svoj dugi govor koji sam izgovorila u jedan veliki uzdah.
-To je dosta informacija, a ja imam još jedne koje su jako važe. Ovako. Vaše puno ime je Britney Varancus Nemija Potter, te velike moći su da: Možete govoriti parselski jezik, ne treba vam štapić kod nekih kletva nego možete upotrijebiti upravo svoje oči, a te kletve su:Expelliamus, Protego, Avada Kedabra i Crucio. Možete predvidjeti što će se dogoditi ili u snu ili da jednostavno padnete u nesvjest i to bolje od prof. Trinkley i još možete svakoga nagovoriti da vam bude prijatelj i da se zaljubi u vas jednom jednostavnom,a opet ne i laganom čarolijom Soltoro. I to bi bilo sve.-konačno je završila objašnjavanje. Ja sam je samo gledala, nekim neobičnom pogledom. Nisam mogla vjerovati što upravo čujem. Kao prvo: Ne zovem se samo Britney Potter nego Britney Varancus Nemija Potter, a kao drugo:Imam neopisivo velike moći, koje nitko u Hogwartsu ne može izvesti. Tada sam je upitala jedno pitanje koje me jako zanimalo:
-Zašto mi roditelji nisu rekli za moje puno ime i za sve te moći. Zašto? Bojali su se ili su jednostavno to skrivali od mene?
-Ministarsvo Magije, Blue Feniksa i učitelji Hogwartsa zamolili smo ih da ti ništa ne govore dok mi u to ne budemo sigurni. Vaši se roditelji nisu sjećali vašeg punog imena, zbog kletve. I evo, ja sam našla sigurno, točne podatke na laptopu i rekla vam. Ne trebate se ljutiti na roditelje. Sve smo to mi isplanirali.-rekla mi je sa malim, skoro neprimjetnim smješkom na bijeloputom licu.
-I da, je li moj brat ima te moći i je li mu ime dugačko isto kao i meni?-pitala sam.
-Ne. On se zove samo Harry Potter i nema nikakvih moći. Ima još nešto u vezi tvog brata. To smo isto zamolili tvoje roditelje da ti ne govore. On bi trebao umrijeti sutra. Tako je predviđeno poslije odlaska Voldemorta jer je uperio svoje oči točno na njega,a kletva je bila Crucio, ali se ta kletva nije pokazala ispravnom i on je zadobio tešku ozljedu na leđima. Ta se ozljeda nije mogla ničime ukloniti i ona je ostala. Ta ozljeda se s vremenom počela širiti. Skoro ga je zahvatila cijeloga, a kad ga zahvati, to bi trebalo biti sutra, on će umrijeti. Problem je u tome što tu ozljedu nitko ne vidi jer se ona širi iznutra. Tvoj brat ne zna za to. I bolje da ne zna jer bi se odmah uspaničario. Samo mu ništa ne govori. A danas, ne smije igrati metloboj. Ako pita zašto, samo mu odgovori da imate zamjenu te da se on mora odmarati.-nakon što je završila ja sam samo zinula. Nisam mogla vjerovati svojim očima i ušima što čujem. Moj brat, moj jedini brat će sutra umrijeti. Je li to moguće? Skoro sam počela plakati, ali sam se suzdržala suza.-Ali to nije sigurno. –nastavila je-Je li bi vi mogli predvidjeti što će e dogoditi, gđice. Potter?
-Hm... Dobro, ali samo zato što me zanima što će biti s mojim rođenim bratom.-odgovorila sam na postavljeno pitanje. Otišla sam u svoju sobu i usnula neki čudan san.

***
Stojim vani. Kiša pada. Harry, moj brat, stoji na drugoj strani. Guši se. Ja ništa ne poduzimam. Samo stojim i gledam ga. Pada na zemlju. Odjednom se vidjelo kako mu curi krv. Ja i dalje ništa ne poduzimam. Samo stojim i gledam ga. Pada na zemlju čitav. Ostao je nepomičan. Tek sad sam mu prišla i vidjela da je...mrtav...

***

Tada sam se trgnula iz sna. Budilo me zvonce koje je govorilo da je vrijeme za doručak. Bila sam već u robi pa sam pošla potražiti Ginny. Bila je u kupaonici i prala svoje kristalno bijele zube.
-Dobro jutro spavalice!-pozdravila me veselim tonom.
-Nisam ti ja spavalica. Ja sam se probudila u zoru. Kiša je još padala, a onda je došla Umbrigeica i pozvala me u svoj kabinet.-tada sam joj sve ispričala što mi je rekla. Imala je isti izraz lica kao ja, kada mi je Umbrigeica to rekla. A onda sam joj rekla o svom snu.
-E pa to mora biti istina. Kad tak Umbrigeica kaže da možeš predvidjeti onda...-više ništa nije rekla. Poslije nje sam ja oprala svoje zube i onda smo sišle na doručak. Na hodniku smo srele Giu.
-Bok! Kako ste?-pitala nas je.
-Ja ti baš nisam nešto, ali za Gin ne znam. Pitaj ju.-odgovorila sam joj na pitanje.
-E ja sam kao i obično, super!-dala je Gin odgovor na postavljeno pitanje. Pošle smo sve tri prema Velikoj Dvorani, jedne od najljepših prostora prostranog Hogwartsa. Sjeli smo za Ravenclawski stol koji je bio pun kao i obično. Sjela sam pokraj Hayley.
-Bok!-pozdravila me veselim tonom kao Gin i nastavila.-Načula sam nešto kao da si bila u zoru kod Umbrigeice i da si sanjala san kako ti brat umire. Je li to istina?-upitala me.
-Čekaj, pa ne zna valjda Harry?-upitala sam je zabrinutim glasom.
-Ne brini ne zna on ništa, to je meni Umbrigeica rekla. Ne znam zašto.-kaže mi. I meni je to bilo čudno. Zašto je Umbrigeica rekla Hayley za to da sam bila kod nje i kako je došao već san do Umbrigeičine glave? Nije mi sad ništa jasno. Zanemarila sam te misli i počela misliti na metlobojsku utakmicu, koja je danas. Imali smo danas jako dobre predmete i samo četiri sata. Prva dva su bili Čarobni Napitci, koja sam obožavala, a i učiteljica je bila super, treći je bila OOMS i na kraju Preobrazba. Na Čarobnim Napitcima smo radili nekakav napitak za pomlađivanje, koji je trebao ispasti ljubičaste boje, a meni je jedinoj ispao kako treba. Na OOMS-u smo naučili kako se obraniti od kletve Avada Kedabra, a na Preobrazbi kako proprimiti oblik velike tarantule, što je bila prof. McGonagall. Imali smo manje sati zbog metlobojske utakmice. Počimala je točno u dvanaest sati.

***Utakmica

-Harry! Ej, ti danas ne igraš pošto tvoja zamjena nikako nije igrala,a i njoj moramo pružiti šansu. Žao mi je, ali takva su pravila.-pošto sam bila kapetanica metlobojke ekipe i svih drugih momčadi, mogla sam donijeti bilo kakvu odluku. Vidjela sam kako Harry ljutito odlazi u Gryffindorsku kulu u svojoj metlobojskoj pelerini. Poslušala sam Umbrigeicu. Nisam smjela dopustiti da Harry igra. Kao kapetanica, mogla sam bio koga izabrati da igra.
-Ovako, Harry danas ne igra zbog jednog neobjašnjivog razloga i jer ne smijem to nikome reći pa mora ići zamjena na njegovo mjesto. To je Rihha, zar ne?-pitala sam ozbiljnim tonom, kako nitko ne bi ispitivao zašto Harry danas ne igra.
-Da, ja sam zamjena.-rekla je Ria[tako mi zovemo Rihhu].
-Ok.-odgovorila sam joj.-Idemo! Svi na svoja mjesta! Brže, brže! Nema vremena za pričanje, Katy!-Katy i ja smo se prije dobro slagali, ali je postala iritantna i živcirala me. I još se počela družiti s Orsonom.
-Nečeš ti meni naređivati! Ja sam u Gryffindoru i ne možeš mi reći što ću raditi.-odgovorila mi je. Ja sam joj samo uzvratila sa:
-JA SAM KAPETANICA SVIM DOMOVIMA KOLIKO JA ZNAM!-to sam rekla viskokim tonom da su me svi mogli čuti. Čula se truba za znak da se poleti u visine. Ovu utakmicu smo igrali s Gryffindorima. Bio mi je to lagani zadatak pošto nije bilo Harryja. Svi uzletiše i pojave se na igralištu. Čuo se gromoglasan pljesak,a pogotovo od Gie, koja me je bodrila. Stali smo na svoja mjesta i čekli da prof. Londerda pusti balun, maljce i „moju“ zvrčku.
-Želim čistu igru. Bez guranja, bez nekog pretjeranih udaraca u trbuh, kao što je prošle godine bilo.-rekla je, puhnula u zviždaljku i pustila balun i igra je počela. Maljci i zvrčka su poletjeli. Svi su krenuli u akciju.
-Andersonica hvata balun. Ide prema Gryffindorskim vratima, Weasley dobro pazi. Andersonica se primiče vratima sve bliže, puca...i...pogodak! Deset bodova Ravenclawu.-govorio je Dean Thomas, komentator utakmice i učenik 4. godine. Sve se odvijalo vrlo brzo.-Loly kreće po treći put prema vratima. Puca...i to je ponovno pogodak! Još deset bodova za Ravenclaw. Ukupni rezulat je trideset naprema ništa za Ravenclaw. Eno zvrčke. Potterica je u akciji. Juri za njom. Jako joj se približila i... ništa. Zvrčka je otišla na drugu stranu.-govorio je. Bila sam toliko domak zvrčki da sam poludila zato što je nisam uhvatila prije nego što je skrenula s puta.
-Menaloly ima balun. Ide prema vratima Ravenclawa. Puca...ali ništa. Gin to brani s lakoćom.-nastavio je Dean.-Gin je savršeni vratar. Stvarno odlično brani. Evo ide Kasterica prema Gryffindorskim vratima brzinom munje, puca i to je još deset bodova za Ravenclaw! Opet eno zvrčke. Primjetila ju je Nem ili Brit kako vam lakše, ali se naviknite na nadimak Nem jer joj je puno ime Britney Varancus Nemija Potter. Tako se jako približila. Pruža ruku...i...HVATA ZVRČKU!!! Pobjeda Ravenclaw sto devedeset naprema ništa. E to je bila brza utakmica! Kapetanica svih kapetanica hvata zvrčku i donosi Ravenclawu pobjedu.“-govorio je Dean. Sva sam bila sretna. Pobjeda je bila naša, od Ravenclawa. Gryffindor OPET nije uspio pobjediti. Već nisu pobjedili zadnjih deset godina. Uvijek ih netko pobjedi. Skoro sam zaboravila na Harryja zbog utakmice. Već je bila noć. Žilava noć. Sva u oblacima. Došla sam do Gryffindorske kule.
-Lozinka?-pitala me žena na slici.
-Marancus Winar.-rekla sam i ona me pustila unutra. Znala sam je jer mi ju je jednom prilikom rekao Harry. Kada sam ušla u društvenu prostoriju Gryffindora, nikoga nije bilo. Mislila sam da je možda već legao u krevet, ali ga ni u krevetu nije bilo. Prije nego su došli ostali Gryffindori, otišla sam ga potražiti van. Bila je to opet hladna noć. Potražila sam ga pred kulom, ali njega nije bilo ni tamo. Kako sam imala 14. godina i bila sam kapetanica, mogla sam hodati hodnicima i po vani noću. Meni to nije bilo zabranjeno, ali Harryju je. Vidjela sam ga kako stoji nepomičan, a u njega je uperen štapić.
-....nećeš? Moraš! To ti je u krvi. Rekao sam ti već da imaš ozljedu iznutra, samo što se ona ne vidi. Umrijet ćeš u ponoć,a možda i sad.-govorio je poznat mi glas.
-Čekaj!-uzviknula sam te nastavila.-Istina je. Umrijet ćeš. To mi je Umbrigeica sinoć rekla, ali nije željela da ti kažem jer bi se uzrujao. Vidjela sam te i u snu, a ja mogu predvidjeti što će biti. Rekla mi je Umbrigeica. Žao mi je, ali ozljeda samo što te nije uhvatila cijeloga.
-Stvarno? A zašto nam onda majka i otac nisu rekli? Imaš li i objašnjenje za to?-pitao me ljutim tonom.
-Da. Ministarstvo magije, Blue Feniksa i učitelji Hogwartsa zamolili su ih da nam ništa ne govore, dok oni to ne potvrde. I Umbrigeica je to potvrdila i rekla mi. Žao mi je, ali to je istina.-odgovorila sam mu. Odjednom se počeo gušiti, baš kao u mome snu. Ja nam mu priskočila u pomoć, ali mu nisam ništa mogla nego sam samo rekla:
-Molim te, samo još malo izdrži. Još samo malo. Kako ću ja bez tebe? Ti si mi brat, jedini brat. I upravo zbog ozljede ti nisam dala da igraš jer bi se srušio na zemlju. Izdrži još malo, molim te!-krenule su mi suze na oči. Digla sam ga rukama i tako držala. Odjednom je samo zaklopio oči i više se nikad nije probudio...

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ovaj post je po meni tužan i zastrašujuć. Imala sam puno inspiracije pa sam ga pisala od: 31. 10. 08.- 21:00-22:20 i 1. 10. 08.-9:00-9:50. Post je po meni prelijep i stvarno mi se sviđa i to po prvi put. Moram sam jedno reći Mariji: Ako se ljutiš što sam upotrijebila kraticu za Ginny-Gin, samo reci i ja ću napisati Ginny. Tako mi je bilo lakše za pisati. To bi bilo to. Post je malo duži, ali vas molim da ga pročitate.
Bye!!