Story by Misterious Girl

Yeah, when my world is falling apart
When there's no light to break up the dark
That's when I, I, I look at you
When the waves are flooding the shore and I
Can't find my way home anymore
That's when I, I, I look at you

Miley Cyrus – When I Look At You


Probudila sam se iz nesvijesti. Bila sam se u zagušljivoj prostoriji crne boje, a to definitivno nije bilo Bolničko krilo u Hogwartsu. Osjećala sam se kao da sam bila u nesvijesti deset godina, a ne nekoliko minuta. Dobro, nisam znala točno koliko sam bila u nesvijesti, ali sam sigurna da nisam bila nekoliko godina ili dana. To bi bilo nemoguće. Jedino da baš nisam bila u komi, ali nisam se tako osjećala. Ogledavala sam po prostoriji tražeći neki znak da je to Hogwarts, ali takvih znakova nije bilo. Nije nikoga bilo. Prostorija je bila pusta. Nisam znala što napraviti. Ležala sam zamotana u pokrivač. Kao da se sve promijenilo. Kao da više ništa nije isto. Možda sam u drugom vremenu? Možda više nisam u Hogwartsu? Ne! Te sam si misli trebala izbiti iz glave. Sve je ovo bilo previše za mene. Moj otac, ruka, glava, Tragačica i ne znam ni ja što više nisam doživjela, vidjela ili što već jesam. Nisam imala pojma što da radim. Osjećala sam užasnu glavobolju, a pluća su me boljela kao da sam negdje pala ili kao da kašljem pa da ne mogu disati. Sve mi je ovo bilo zastrašujuće. Previše čudno. Samo sam čekala da netko dođe. Da mi kaže što da napravim.
Opet sam se vratila u ležeći položaj. Osjećala sam nekakvu hladnoću, iako sam bila pod pokrivačem. Bilo mi je hladno, ali nisam osjećala nikakvu bol. Barem ne duševnu. Kao da mi je srce otkazivalo, a nisam ništa osjećala. Ali ipak sam osjećala nešto. Htjela sam umrijeti. Kao da sam proživljavala neku Promjenu. Ne znam kakvu, ni je li to uopće postoji, ali tako sam se osjećala. Pokrila sam se pokrivačem sve do očiju. Svejedno mi je bilo hladno. Kao da se uopće nisam mogla ugrijati. Škripa vrata čula se tako jako da sam morala ostaviti pokrivač da me sam grije i pokriti uši. Vidjela se samo crna, duga kosa. Glavu nisam mogla vidjeti. Nisam znala zašto. Možda nije ni provirila. Nisam znala. Tek kada je ušla u sobu mogla sam je vidjeti cijelu. Duga, zelena haljina protezala se sve do poda. Crne oči lijepo su naglašavale njemu blijedu put. Izgledala je čarobno, a to je i govorio njezin topli osmjeh.

"Vidim da si se probudila." Glas joj je bio nježan i smirujući. U jednom trenutku sam i zaboravila na svu bol i patnju. "Bilo je i vrijeme. Bila si u nesvijesti pet mjeseci. Sve je gotovo. Čarobnjačkog svijeta više nema. Nisi ti kriva. To je napravio tvoj otac. Nemoj se brinuti, snaći ćemo se." Nisam znala što reći. Izgubila sam dar govora. Pet mjeseci? Nema više čarobnjačkog svijeta? Nisam mogla vjerovati. E ovo je bilo previše za mene. Nisam spasila svijet zbog mog glupog oca? E to je za mene previše. Definitivno.

"Ne! To ne može biti! Moram vratiti čarobnjački svijet! Moram!" rekla sam histerično. Nisam ni znala što točno govorim. Nisam znala imaju li te riječi uopće smisla. Strankinja me počela umirivati. Možda i nije bila strankinja. Možda sam ja samo tako mislila.

"Nemija, ti tu ne možeš ništa. Svi čarobnjaci su postali obični ljudi. Prošli su kroz Promjenu kao i ti. Samo što tvoj oporavak još traje. Ne znam zašto. Ne možeš ti tu ništa učiniti. Molim te, poslušaj me." Čekala je da nešto kažem, ali, pošto sam šutjela, nastavila je. "Pošto sada cijeli svijet zna za tebe, morat ćeš proći kroz Transformaciju. Da malo pobliže objasnim. Kada je čarobnjački svijet bio uništen, bila je velika eksplozija i u bezjačkom svijetu. Te dvije... eksplozije, nazovimo to tako, su se spojile te je nastala prašina koja se digla sto metara iznad zemlje. Iako se to dogodilo na granici između svjetova, prašina se bila toliko vidjela da su je mogli vidjeti i bezjaci i mi. Bezjaci odmah nisu razumjeli o čemu se radi dok im netko iz našeg svijeta nije izbrbljao o svemu.... pa tako i o tebi. I tako se vijest proširila bezjačkim svijetom. Sada svi znaju za 'moćnu Tragačicu Nemiju Potter koja nije uspjela spasiti svoj svijet od uništenja'.
Moramo promijeniti tvoj izgled, Nemija... i ime jer će ti inače svi tužiti i bit ćeš jedina izopćenica u ovom svijetu." Pogledala sam je svojim svjetloplavim očima. Nisam htjela promijeniti svoj izgled. Nisam htjela izgubiti svoju prirodnu plavu kosu i sve što sam prije imala. Još sam morala dobro razmisliti. Hoću li se ubiti ili ću otići na Transformaciju. Više mi se činilo prihvatljivije ovo drugo. Zato sam i odlučila. Samo sam se nadala da neću požaliti.

"Ne trebam na plastičnu operaciju, zar ne? Jer ako trebam radije ću se ubiti." Strankinja se nasmije. Nije mi odgovorila, što je valjda značilo da ne. Izašla je iz sobe, a ja sam se opet pokrila od glave do pete. Hladnoća mi se i dalje širila tijelom. Bilo je očito da prolazim Promjenu. Nisam znala hoću li je proživjeti ni kako ću izgledati nakon Transformacije. Htjela sam ostati onakva kakva jesam, ali znala sam da to baš i nije moguće. Ipak, znala sam da bi me prije spalili na lomači nego me ostavili na životu. Teško sam uzdahnula, od čega su me samo još više zaboljela pluća. Htjela sa opet biti stara ja, ali.... sve se čini nemoguće. Izgubila sam sve svoje prijatelje i sve što sam imala. Tražila sam put iz ovoga. Tražila sam neki razuman odgovor na sve što mi se događa, ali nije ga bilo. Sjećanje na čarobnjački svijet bilo mi je zamagljeno. Pokušala sam pronaći način da to sve izdržim. Da nađem nešto dobro u svemu tome. Nisam uspjela. Osjećala sam se izgubljeno. Nisam znala gdje sam. Nisam znala tko je Strankinja koju kao da sam odnekud poznavala. Nisam znala progoni li me još uvijek moj otac ili je sve gotovo. Nisam znala odgovor ni na jedno pitanje. Sve misli su mi se izmješale. U mojoj glavi je nastao nered. Kao kad je soba neuredna toliko da je ne mogu pospremiti ni za dva dana.
Vrata su se otvorila po drugi put u deset minuta. Strankinja je opet provirila kroz njih.

"Sve je spremno. Možeš doći." reče, a zatim opet ode i zatvori vrata za sobom. S tugom na licu ustala sam iz kreveta. Na sebi sam imala neku staru pidžamu koju sigurno nitko nije nosio deset godina. Glavobolja me još uvijek ubijala. Nisam mogla ni hodati kako spada. Polako sam se kretala kroz prostoriju držeći se za svaki predmet koji me se našao na putu. Polako sam došla do vrata te ih lagano otvorila. Kao da su svi problemi i bol nestali kada sam se pojavila u prostoriji obasjanoj sunčevom svjetlošću. Sve je bilo iza mene. Sve je opet bilo u redu. Ali nisam znala gdje se nalazim. Nisam znala tko je Strankinja. Nisam znala ništa. Svejedno sam zakoračila u prostoriju. Pet ljudi je bilo u njoj. Svatko na jednom mjestu. Strankinja mi priđe i pridrži me.

"Nemija, ovi ljudi će ti pomoći da preživiš Transformaciju." Čula sam ono 'preživiš'. Nadala sam se da ću je preživjeti. Trebala sam. Nisam si mogla dopustiti da umrem. Koliko god to čudno zvučalo. "Molim te, odi do Aletynie, to je ona osoba do prozora. Tako se samo krećeš. Ideš po redu. Od jednog do drugog odjela." Poslušala sam se te otišla do odjela u kojemu nije bilo ništa. Bila su takva četiri i u svakom po jedan čovjek. Nije bilo ogledala, nije bila ničega. Nisam znala kako će raditi. Može se reći da me nije bilo ni briga. Samo neka to dobro obavi.


Moja prirodno plava kosa... nema je. Sada je crna. Skroz crna. Stavili su mi smeđe leće, a ne svjetloplave – kakva je moja boja očiju. Dobro, to nisam napomenula. Da, nosim leće. Što tu ima tako loše? Potpuno sam drukčija osoba. Nosim običnu crnu majicu i plave traperice. To nisam nosila od svoje jedanaeste! Zar sam baš morala izgledati kao svako bezjačko dijete? Da, znam. Ako sam se htjela uklopiti, da... morala sam. Sve znam, ali jednostavno ne mogu to prihvatiti. Navikla sam na plavu boju kose... i svoj ružičasti pramen. Sada je sve to otišlo. Svaki put kada se pogledam u ogledalo, mislim da gledam drugu osobu, a ne sebe. I, da još bude bolje, na vratu imam malu tetovažu polumjeseca. Strankinja kaže da je to normalno za nekog tko proživi Promjenu. Srećom da je bila mala, tako da se nije primijetila. Nije se skoro uopće vidjela. Ali kad bi se jako približio, mogao si je vidjeti. Oh, naravno, dobila sam i novo ime. Reysill! Kako je to ime? Ali dobro... valjda ću proživjeti ovo sve.

"Reysill! Vrijeme je za školu!" Oh, kako je ovo čudno. Idem u bezjačku školu! Zadnji put sam išla prije šest godina. Stavila sam torbu na leđa, punu knjiga te izašla kroz ulazna vrata. Stvarno sam bila ljuta. Bogme je trebalo ovo proživjeti.