Slomljena Srca

Svijet u kojem živimo prepun je konkurencije. Dok smo još bili mali govorili su nam da je najbitnije biti ispred ostalih, biti bolji. Od malih nogu nas, u našoj obitelji, školi, društvu, gledaju preko naših uspjeha i naših neuspjeha. Vrlo je teško pobjeći od tog pritiska nad nama.

Uspjeh nam donosi pohvale, donosi nam divljenje i nagrade. Neuspjehom pak bivamo kažnjavani, omalovažavani, ismijavani, pa čak i zapostavljani. Većina neće moći podnijeti taj pritisak koji dolazi sa svih strana. Ostali će pak sebe doživljavati kao neko oruđe za postizanje uspjeha. No, ni sami ne slute da time otvaraju put u osobni pakao vječnog nezadovoljstva, nesigurnosti pa i strepnje.
Koliko god da smo postigli, uvijek je još puno toga pred nama. Koliko god ima onih koje smo ostavili za sobom, uvijek će se naći i previše onih ispred, da nas pritiskaju kao neka mora.

Zbog toga tuđi uspjesi padaju vrlo teško na našu dušu. Zbog toga se dožive poput udarca čekićem. Zato u nama stvaraju potištenost, utučenost, razdraženost, osjećaj bezvrjednosti. Tuđi uspjeh prima se kao naš osobni neuspjeh. Nekome je krenulo za rukom ono što nama samima nije... To postaje vrlo nepodnošljivo. Treba biti ispred svih ostalih, a u suprotnome prožima nas osjećaj ništavila i praznine.

Uzimajući sebe kao puko oruđe uspjeha, čovjek samome sebi nanosi rane koje bi mogao izbjeći. Time sebi čini ogromnu nepravdu. Time sebi zagorčava život i uništava samopouzdanje.

Prihvaćajući da se mjeri prema drugima, čovjek zapostavlja i guši svoju jedinstvenost. Sama njegova osoba postaje mu nebitna. Potisnuvši svoju osobenost, postaje opsjednut mjestom koje zauzima među drugima. Budno motri i promatra koliko je ispred koga, a koliko za kime zaostaje. To ga lomi, to ga izluđuje. To guta njegovu energiju. Tako sam sebe uništava.

Nismo stvoreni kao sluge uspjeha i očaja zbog neuspjeha. Podjela na dobitnike i gubitnike je nepotrebna. Život kojim živimo je samo naš, jedinstven, neponovljiv. Ne može se mjeriti sa tuđim...

_Josip_