Slomljena Srca

Poznajemo li uistinu ljude? Koliko puta nas neugodno ili pak ugodno iznenade postupci ljudi koje često susrećemo ili koji su nam bliski. Kad se upoznamo s nekom osobom stvorimo svoju sliku o toj osobi. Kako ćemo doživjeti tu osobu stvar je naše osobne procjene kao i niza vanjskih faktora. Neki ljudi su pravi kameleoni u ponašanju. Ne možeš ih prepoznati jer tako dobro kriju svoje pravo lice da te zavedu na krivi put, da prezentiraju sliku koju žele da stvoriš o njima. Postoje pak ljudi kojima se duša čita s lica, ali takvi su rijetki i za njih najčešće vele da su lakovjerne budale. Negdje između te dvije krajnosti nalazimo se svi mi ostali. Svi mi krijemo u sebi neku tajnu koju ne želimo ili ne možemo s drugima podijeliti, nešto što nastojimo sakriti od svakog pronicljivog oka. Pokušavamo uljepšati ružne stvari. Htjeli bi da su drugi prema nama iskreni, a ni mi nismo iskreni prema drugima. Iskrenost je opasna vrlina koja zna poput noža zarezati nečije osjećaje, poljuljati nečiju sigurnost, pokolebati nečije samopouzdanje. No iskrenost je ipak vrlina. S druge strane postoje ljudi koji namjerno ruše naše samopouzdanje, namjerno nas žele iskompleksirati zbog nekih svojih ciljeva i sve to umataju u slatke riječi da je to za naše dobro. Kako prepoznati ljude oko sebe? Kako znati koji su im ciljevi i namjere? Ako prilazimo ljudima puni povjerenja u njihove dobre namjere najčešće ćemo biti povrijeđeni, međutim ako pak u svakoj osobi i njenim postupcima gledamo nešto upereno protiv nas imamo paranoju. Svi smo mi zločesti po prirodi, netko više netko manje, netko slučajno, netko namjerno. Svi činimo pogrešne korake, donosimo odluke koje bi kasnije promijenili i onda se ponekad dogodi da shvatimo da ne poznajemo ni sami sebe.

/freya/