Slomljena Srca

Ne mogu, ne znam. Eto riječi koje se vrlo teško izgovaraju, eto istine koja se jako teško priznaje, još teže prihvaća. A ipak nije iskon u znanju i umijeću, već u mudrosti. To su različite stvari.

Gonjeni strahom da ne zaostanemo, htjeli bismo sve znati, sve moći. Plašimo se da nas ne preteknu, ne ostave za sobom, da se ne uzdignu iznad nas. Zaboravljamo pritom da i drugi, kao i mi, znaju i mogu malo, ponajmanje oni koji se najbezobzirnije laktare, najviše diče, najbučnije galame.

Civilizacija u kojoj živimo nametnula nam je nadmetanje kao bit i cilj života. Besmislica. Svako ljudsko biće ima vrijednost za sebe. Te vrijednosti su neusporedive.

Ljudsko znanje i ljudske moći su ograničeni.

Mudrost ne počiva na sveznanju i svemoći. Mudrost počinje sagledavanjem i prihvaćanjem osobnih ograničenosti, osobnog neznanja, osobne nemoći.

Skupimo hrabrosti da sebi bar ponekad kažemo – ti to ne možeš, ti to ne znaš – i napravit ćemo veliki korak naprijed.

Mudar čovjek ne teži da bude bolji od drugih, zato se nikada ne osjeća gorim. Mudar čovjek želi biti istovjetan sa sobom. Da se ostvari, ne da se uzdigne iznad bilo koga. I upravo zato se nikada ne osjeća poniženim.

Mudar čovjek se preispituje umjesto da osuđuje, bilo sebe bilo druge.

Mudar čovjek vjeruje u sebe jer je načisto sa sobom, s onim što zna, može i, što je još važnije, s onim što ne zna, ne može. Sveopći vapaj zbog manjka samopouzdanja pokazatelj je sveopćeg nedostatka mudrosti.

Mudrost nije zbroj znanja, umijeća i vještina. Mudrost je odnos prema sebi, prema drugima i prema životu.

_Josip_