Slomljena Srca

Pohvalama i pokuditi, pitanje jest. Ne hvale nas i ne kude zato što smo učinili nešto po sebi dobro ili loše, već zato što smo se priklonili ili odbili prikloniti tuđoj volji, tuđim očekivanjima, tuđim zahtjevima.

Pohvale i priznanja su nagrada za poslušnost, pokude i osporavanja kazna za neposlušnost. Pohvalama nas žele potkupiti, karanjem i osporavanjima žele nas zastrašiti.
Cilj oba ova sredstva jest otrgnuti nas od nas samih. Žele umjesto svjesne osobe načiniti podređeno, prilagodljivo biće, koje se izvana može lako usmjeravati i bez otpora oblikovati.

Cilj je da se naši unutarnji putokazi zamjene vanjski postavljenim orijentirima. Cilj je da se vanjskom galamom zaguši naš unutarnji glas. Cilj je da se prirodno samopoštovanje zamjeni nesigurnošću, koja će se izvana održavati i rušiti.
Cilj je da, zanemarivši sebe, postanemo ovisni o drugima. Ovisni o tuđoj volje, tuđem mišljenju.

Kada pokleknemo ovisnosti od pohvala i priznanja, kada počnemo zazirati od kritika i osporavanja, to je znak da smo se našli u vrlo velikim problemima.

Pohvala i priznanja nikada dovoljno. To je jelo koje ostavlja uvijek gladnim. To je jelo koje, umjesto nas samih, hrani našu nesigurnost u sebe. Nezasitu upravo zato što je lažna. Pritom naše pravo ja umire od gladi.

Što je pravo ja dublje potisnuto, to nam strašnija izgleda opasnost da ostanemo bez pohvala i priznanja, koje nam, ma šta činili, uvijek mogu uskratiti.

Strah od kritike i osporavanja može nas potpuno ukočiti. Može nas dovesti do toga da se više ne usuđujemo ni disati kao ljudi, a da nam netko ne bi nešto predbacio. A uvijek se nađe nešto što će nam netko zamjeriti. Makar se rastrgao, čovjek ne može svima udovoljiti.

Pohvale su zamka. Ako u nju upadnemo, gotovi smo. Pokude su bič kojim vitlaju nad našim glavama. Ako se uplašimo njegovog fijuka, pretvoriće nas u roblje.

-Josip-