Slomljena Srca

Da bismo se promjenili potrebno je imati pravu, živu želju da to učinimo. Potrebno je također znati što želimo promijeniti i zašto to želimo.

Želja je najvažnija. Ona koja dolazi iz dubine duše. Ona koja nas neodoljivo goni. Nećemo se promjeniti ukoliko to ne želimo čitavim svojim bićem, svim srcem, kako se to obično kaže. Promjena se neće dogoditi sve dok o njoj samo razmišljamo. Sve dok tek zamišljamo kako bi bilo lijepo da jednog lijepog dana stvari u našim životima postanu drugačije nego što su sada. Takvo razmišljanje je znak da nešto u nama hoće promjene, ali da za tu promjenu još uvijek nismo spremni. Da postoje okovi koji nas i dalje sputavaju.

Tada se treba pozabaviti upravo nedostatkom prave želje za promjenom kao najvažnijim problemom. Valja se zapitati što nas to i zašto koči, kako bismo uopć mogli krenuti dalje. Potrebno je ustanoviti što je to što želimo promjeniti, što je to čime smo kod sebe nezadovoljni. Što to sebi zamjeramo? I da li je to zaista toliko važno i tako strašno kao što nam izgleda. Ne trujemo li sebi život zbog nekih nebitnih sitnica?

Uostalom, zašto se želimo promjeniti? Što želimo postići promjenom? Zašto želimo biti drugačiji nego što jesmo? Ovo su ključna pitanja.

Ukoliko želimo sebe učiniti savršenim i superiornim bićem, samo gubimo vrijeme, samo sebe uzalud mrcvarimo jer pokušavamo nemoguće. Ukoliko se zaputimo pogrešnim pravcem, nikuda nećemo stići, ma koliko energije u to uložili. Tada nam se može učiniti da napredujemo, iako zapravo stojimo u mjestu ili idemo unazad.

Može se mijenjati puno toga, ali je jedna promjena prijelomna. Ona se prvi put odigrava kada u djetinjstvu, uslijed spleta nepovoljnih okolnosti, odbacimo sebe. I može se, ali sada u suprotnom smjeru, odigrati kasnije kada, i ako, odlučimo ponovo prihvatiti sebe, sa svim svojim nesavršenstvima, svim svojim ograničenjima, svom svojom ranjivošću.

-Josip-