srijeda, 28.06.2006.

Opet

-onaj tko treba zna sto ovo znaci-a mozda i ne zna
(ruza bi isto mirisala i da ima drugo ime)-sjecas se









(postoji razlog sto su CETIRI slike)

ponedjeljak, 12.06.2006.

Nedjelja 11.06.2006.

Zašto sreća i tuga ne dolaze odvojeno???
Zašto kada si sretan u paketu s njim dobiješ tugu???
Bila sam sretna,usudim se reć' da sam uživala,a onda mi je došla suprotnost te riječi.
Ne mislim sad na onu stvar koja me muči,već na ono što sam danas saznala,razlog zbog kojega je nebo noćas ovdje plakalo,i svoju ljutnju bijelim bljeskovima iskazivalo…..
Poginuo mi je jedan prijatelj,draga osoba…Imao je tek dvadeset godina….,a već je nesto,otišao…I dlje ne vjerujem u to…Još uvijek ne mogu shvatit' da ga nema ovdje,da ga neću srest' na ulici,nitko ne može…uvijek je bio tu..sretan,nasmijan…Bez obzira što su pričali o njemu bio je drag i dobar…možda je radio neke gluposti,ali…..svi smo ljudi…
I to se dogodi baš onda kad' mi najveća potpora,nada,sreća ima drugog posla,kada se moj anđeo malo promjeni,treba pomoći drugima,a ja….pokušati se opet nosit sama s nečim…Ne mogu to prihvatit'…Zašto ga nema…
Išla sam s prijateljicom na misu,a pošto je malo kiša padala njezina mama je rekla da će nas otpeljat,jer su nas moji zadnji put'.I sve ok,spremim se za na misu,dođe ona kod mene i njezina mama sva u šoku,i pitala sam što je bilo,tj. ona je sama počela pričati o tome kako je u šoku,pitala sam zašto,a ona je rekla da joj je neka susjeda rekla kako je on poginuo,tj. umro dok je bio u bolnici.Samo ona nije bila sigurna da li je to točno,pred crkvom mi je bio polubratić,a oni su bili susjedi,pa sam njega pitala da li je to istina-vidjelo mu se u očima prije nego što mi je odgovorio da je…
Kažu da je smrt samo prijelaz.Kraj zemaljskog života,ali i nešto čega se ljudi boje i što ne vole, te su žalosni kada se to dogodi iako im je najveća želja biti s Bogom…prevrtljiva smo mi bića…
Anđeo (želio ti,ili ne,to si) mi je rekao da se ništa na ovom svijetu ne mora,a tatim se ispravio i rekao da se nešto ipak mora..Pitala sam ga što,a on je rekao da se mora umrijeti.
Dali su nam pravila i mogućnost da ih kršimo.
Govore nam da reinkarnacija ne postoji ali i također da svatko može vjerovat' u što želi.
Kažu da druge trebamo uvjeriti da je naša vjera «najbolja»,da je ona ona prava,ali kada bi to pokušao netko druge vjere to im ne bi odgovaralo.
Da li su nam mogućnost vječne propasti,ali i nadu da tamo nikada nećemo biti,a zatim nas počeli time plašiti…
Daju nam posljednji sud i uskrsnuće,ali ne i mogućnost da se vratimo i ispravimo pogreške,jer to smo mogli dok smo bili tu…
Ne želim se nikada odvojit' od onih od kojih mi je stalo-pogotovo želim bit' s nekima zauvijek..
Čak znam s kime ću provesti vječnost…zapravo ne znam,samo se nadam…
Nada umire zadnja.-laž-nikada ne umire,ne smije,što nam bez nje ostaje…???

Vjerojatno ovo neće (možda) biti prikladno,ali-pozdrav i pusa Jagodici Bobici.
-onaj tko treba zna što to znači

Pozdrav,mjesec

petak, 09.06.2006.

Anđeo....čovjek...vječnost

Mislim da sam sretna….znam,dosta velika promjena od jučer…ali neki su zaista u pravu u vezi anđela….drago mi je što nikad nisam prestala vjerovati u njih i u još neke stvari….
Nisam još uvijek potpuno sretna….ima stvari kojih kada se sjetim….poželim nestati…otići negdje drugdje…izbrisati taj «problem»…ne znam,možda ga čak izbriše onaj uz koga je taj problem vezan…
Ima i nešto što me muči…ne želim da se jedna stvar dogodi,ali ne mogu ništa protiv toga da se ona dogodi….
Kako objasniti nekome koliko ti znači,kad ne postoje prave,uopće ne postoje riječi kojima bih to mogla reći…
Zašto netko želi prestati živjeti,otići s ovoga svijeta…ili,kako netko može biti uvjeren da si on mora oduzeti (ili nekome drugom život)…nitko nema prava na to,ni za sebe,ni za drugoga…Razumijem one koji žele takvima pomoći,ali zašto to neki idu raditi sami,ili ne žele poslušati nečiju molbu da se ne upuštaju u takvo nešto…dok u isto vrujeme i ja bih da se pronađem u istoj,sličnoj situaciji išla učiniti nešto…Imala bih osjećaj odgovornosti,dužnosti,a i k vragu (djecko samo za tebe bez apostrofa) čovjek sam,pa nema šanse da bih ikada ikome dopustila da si to učini…Nitko na ovome svijetu nije i ne smije biti sam…I također smatram da bi malo više ljudi trebalo pročitati Deklaraciju (zakon) o ljudskim pravima,slobodama…
Svatko od nas ima SVOG anđela (neka netko posebno obrati pozornost na onaj dio «svog anđela»).Taj anđeo može biti bilo tko.U ovm trenutku,ja pod tim anđelom ne mislim na neko nevidljivo biće s krilima,to može biti bilo koja osba iz naše blizine…ili čak netko koga «neznamo».Ta osoba ne mora biti neko «sveto» biće,važno je što ona nama predstavlja..
Žalosno je samo to što ponekad imate osjećaj da bi vas anđeo mogao napusti,odletjeti od vas,i poželjeti biti nečiji tuđi anđeo,mogao bi vas povrijediti,a da toga uopće ne bi bio svjestan…No lijepo je to što anđeli znaju obećati da će zauvijek biti tu,a onda….
Ponekad tvrde da nisu anđeli,ponekad znaju reći riječi zbog kojih se zapitate koliko dugo zapravo zanči ono «zauvijek»…Ponekad imate osjećaj da ste tog anđela poznavali prije,poznajete ga sad i poznavat ćete ga u budućnosti…Imate vječnost..,ali što ako vam je netko poželi,ili odluči oduzeti…???
Nadam se da će MOJ ANĐEO zauvijek biti tu,ako ništa drugo,onda barem njegov glas…

Pozdrav,mjesec

četvrtak, 08.06.2006.

Sreća i ja....Zašto ne spojivo??

Da li ću ikad u životu,konačno,imat' jedan potpuno sretan,bezbrižan dan....???
Ne treba bit' čak niti potpuno bezbrižan ili sretan....samo da bude miran...lijep....
Ali,to se meni neće izgleda nikada dogodit'....
Sve je super uživam,sretna sam....i saznam nešto što me učini još sretnijom...a onda kao grom iz vedra neba-sve se preokrene...
Zašto neki ljudi moraju biti zli....zašto neki ne mogu čekat' pravi trenutak....zašto neki ne mogu razmišljat' svojom glavom...????
Pokušala sam shvatit',stvarno sam se trudila....ali,k'vragu i ja želim konačno taj dan....
Nikad nemam sreće kad mi treba (OK,ovo nije baš potpuna istina,onda kada mi je stvarno bila potrebna bila je tu...no,tko zna,možda je to bilo djelo i NEKOGA S KRILIMA...)
Ali,kao i svako ljudsko biće,želim sreću i u onim malim stvarima,ne bitnim Njemu,ali nama ljudima bitnim...
I onda dođe,pokuca na vrata-a mene nema doma....
Nazovem ju (sreću)-i imam osjećaj da je to konačno to...da je moja...ali onda se sjetim da nas nešto razdvaja,a ja mogu željeti,moliti,učiniti sve...ali u ovim trenucima,ovoj situaciji to nitko neće primjetiti...
Jer koliko god ta sreća pazi na mene...Pitanje je da li je uz mene....???

Nije bitno da li ste shvatili ovaj post,povezali rečenice,shvatili metafore...Ja znam što sada osjećam...
Samo me nemojte tražiti da to kažem....

A sada:ostaju vjera,ufanje i ljubav-to troje-ali najveća je među njima ljubav.


Anđeli,što mislite,da li ih ima na zemlji,u liku čovjeka,ili su to "kristalna djeca",angel...

Pozdrav,mjesec

utorak, 06.06.2006.

Na spomen!

U Vrtu mira stoji jedan spomenik!


Atomska je bomba oružje goleme razorne snage koje je zasnovano na lančanoj reakciji,odnosno cijepanju atomske jezgre urana.
Poticaj otkriću A-bombe dao je Drugi svjetski rat u kojemu su na njezin trag najprije došli Nijemci.Istaknuti znanstvenici upozorili su američkoga predsjednika na tu opasnost te je američka vojska pokrenula projekt Manhattan.Prva A-bomba u povijesti nastala iz tog projetka,eksplodirala je u pustinjskom predjelu Alamogordo u saveznoj državi New Mexico 16.srpnja 1945.,a imala je snagu 20 000 dinamita.
Kako se nakon poraza nacističke Njemačke nije htio predati i njezin saveznik Japan,američki predsjednik naredio je da se A-bomba 6.kolovoza 1945. baci na japanski grad Hirošimu, a 8.rujna 1945 i na susjedni Nagasaki.Razaranja i ljudski gubici bili su golemi te se i Japan predao.

«Teško kucanje bila nije smetalo satu na ruci pukovnika Tibbetsa.U njemu su se okretali kotačići.I s tim okretanjem jedna je sekunda za drugom postajala prošlost.Kazaljke su pokazivale osam sati četrnaest minuta i trideset pet sekundi.
Na bombi se pomoću vješto konstruiranog mehanizma otvorio padobran.
Padobranom se ona polako spuštala prema zemlji.
Kazaljke na satovima pokazivale su su osam sati i četrnaest minuta i pedeset sekundi.
Bomba se nalazola na visini od šest stotina metara iznad zemlje.
I kad se oko osam sati i petnaest minuta spustila za daljnih stotinu metara,aparati što su ih izmislili učenjaci,izazvali su u nutrini bombe paljenje:neutroni su razdvojili atomska zrna teškog metala urana 235.I to se odvajanje ponovilo u neshvatljivo brzoj lančanoj reakciji.
U milijuntnom dijelu jedne jedine sekunde rasplamtjelo se novo sunce u sjajno bijelom svjetlu.
Stotinu puta svjetlijem negoli je nebesko sunce.
I ta vatrena kugla obasjala je zrakama od nekoliko milijuna stupnjeva vrućine grad Hirošimu.
U toj sekundi izgorjelo je 86 100 ljudi.
U toj sekundi je 72 000 ljudi pretrpjelo teške ozljede.
U toj sekundi je 6 820 kuća bilo pretvoreno u prah,a isisavanjem zrakopraznog prostora ti su se djelići prašine uzvitlali nekoliko kilometara u visinu.
U toj jednoj sekundi srušilo se osim toga 3 750 zgrada, a ruševine su počele gorjeti.
U toj jednoj sekundi bombardirale su smrtonosne neutronske i gama-zrake eksplozivno mjesto u krugu od jednog i po kilometra.
U toj sekundi je slika i prilika božja izvršila prvi pokušaj da uz pomoć nauke uništi samu sebe.
Pokušaj je uspio.»

Ovo je jedan ulomak iz knjige Karla Brucknera «Sadako hoće živjeti».
A sada se želim vratiti onome najvažnijem-prvoj rečenici ovog posta….sve su one važne..ali..

«Oči djevojke Sadako širom se otvore.Ugledala je nebo u svom njegovom sjaju,kojim uvijek blista.

Na spomen!

U Vrtu mira u Hirošimi stoji spomenik: na vrhu simbolički prikazane atomske bombe uzdiže se iz bronce izliven lik djevojke Sadako Sasaki.Njene prema nebu uzdignute ruke drže zlatnog ždrala.»

Ovu sam knjigu pročitala još u petom razredu,i sad opet…..tužna je….zanimljiva….treba je pročitati…..
Ne znam zašto sam pisala o njoj,jednostavno je posebna….željela sam….



Ivan Rabuzin-Cvijet Hirošime

Pozdrav,mjesec

ponedjeljak, 05.06.2006.

Tek učinjeno...i ono zaboravljeno

Hej,zaboravila sam napisat' što mi se jučer (ponovno) dogodilo...Raskrvarila sam si jezik...rasjekla ga...kako god želite...i to na bombon...i to na onj meni najdraži-mentol bombon...bila sam baš tužna-inače nisam baš neka prevelika ljubiteljica onih šarenih slatkih bombona..iako neki put.....
Sad mi brat opet ne da mira i stalno mi nudi neke bombone...od jagode,jabuke,ananasa...Prava napast...
Pisala sam danas test iz engleskog,i na par pitanja se potpuno osramotila...svaka mi čast,sad kad se sjetim...
I usput se moram primit' knjige,jer sutra pišem test iz hrvatskog,i sigurno će mi postavit' par pitanja iz kemije.....
Ja uopće ne kužim kako se uči,na koju foru netko može sjedit' nad knjigom-čitat' je-tj. učiti iz nje...Sluša se na satu..doma napiše zadaća..i onaj dan kad imaš taj predmet..doma otvoriš bilježnicu da se prisjetiš što ste radili i stvar riješena...
Svaka čast onima koji uče....Da sad imam kapu na glavi skinula bih vam ju.....
Ne želim saada pisati o nečem prepametnom...sljedećih par minuta ostavljam se "filozofiranja"....
I potpuno sam zaboravila to napisat...pozdravljam Bijelića....
I pusa nekome....onaj tko treba...zna za koga je..-ICO

Pozdrav,mjesec

nedjelja, 04.06.2006.

Ništa posebno...

Bolje sam,imam još uvijek problema s prstom,ali preživjet ću....idemo dalje....
Dogodilo mi se više zanimljivih stvari dok nisam pisala,ali nažalost nećete sazanti niti jednu...
Dovršila sam sliku jednu (olovka) i moram priznati da je stvarno dobra...radila sam jednu ulicu, i s obzirom na to da je nisam tad uopće vidjela,tj. bila u njoj dko sam je radila-super je!!!
Pročitala sam opet jednu knjigu (već sam je prije jednom pročitala),knjiga nosi naslov "Izgubljeno djetinjstvo",na neki način to je autobiogrfafija tog čovjeka....Opisuje kako je on preživio holokaust,u doba kada je on počeo bio je još dječak...Opisuje kako su se njegovi u početku odnosili prema tom novom poretku,kako su ga podcjenjivali,a zatim ga se počeli opasno bojati,govori o svojim osjećajima,opisuje događaje,snalažljivost,čak i spominje svoja prva seksualna iskustva koja su mu se dogodila u to doba,govori o zloći ljudi,okrutnosti,bezosjećajnosti,mržnji,bezrazložnim ubojstvima-kao da i jedno ubojstvo može imati razlog-kada netko počini ubojstvo,on toga trena gubi dio sebe,svoje duše,gubi nepovrativ dio ljudskosti....Nikada nikoga ne osuđujem,a nadam se da i nikada neću...
Ali što se mene tiče-ubojstvo je nešto,najokrutnije,najpodlije i najniže što bilo koji čovjek može učiniti...
U toj knjizi takođeer postoji opis (bilo ih je mnogo,ali ovaj mi se posebno urezao u pamćenje) o nevjerojatnoj okrutnosti nacističkih vojnika...Ne želim ga opisivati,ali reći ću samo o čemu se radi...
Jedan vojnik je uzeo neko židovsko dijete,novorođenče i ubio ga,ali ne bil okako,ubio ga-svako ubojstvo je grozno,takvo je bil oi ovo,djetetom je udario o zid,njegovom glavom...Ne želim opisivati...vjerojatno ste zaključili da dijete nije preživjelo....
Neki će se vjerojatno pitati zašto sam pisala o ovome....Neznam,došlo mi je....
Drugi će se pitati zašto netko uopće piše tako okrutne knjige....Te knjige su samo jedan način na koji nam ljudi koji su preživjeli te strahote žele pokazati što se netrba ponoviti....Žele nam pokazati,reći da ne ponavljamo ponovno istu pogrešku,pogrešku koja je već mnogo puta ponovljena,ne mrzimo nikoga,u svakom ima nešto dobro-pustimo to da izađe na vidjelo....Zlo treba suzbiti,ali ni rat,ni ubojstva nisu način,njima se samo spuštamo na najniži nivo.....
Opametimo se konačno....

Pozdrav,mjesec

petak, 02.06.2006.

Voli me,ne voli me....

Onaj tko treba zna što to znači i za koga je......
Danas nisam bila u školi,temperatura,prehlada,upala grla,glavobolja-sve u jednom-i to ja koja inače nikad nisam bolesna,ali i sad se držim,ne žalim se,popila sam jednu tabletu samo da mi prođe temperatura i od onda idem dalje,nemam ja vremena bit' bolesna....
Danas mi je brat bio na izletu,pa sam imala više mira preko dana-moram priznat da mi je dobro došao....
Sutra se ako mi bude bolje prihvaćam opet crtanja i slikanja,a usput i pisanja,primila sam se opet i čitanja,nedostajale su mi knjige,i s ljubimcima provodim sve više vremena....
Usput sam danas bila i u komi.....ne shvaćam zašto mi je to trebalo,ali opet bez njega.....
Nije bitno.......uspjet ću-ni sama ne znam u čemu....
Više ne znam niti kud ću poslije.....
Ne znam ni u koju srednju....ali poslije srednju,najvjerojatnije idem na teologiju...i kako sam već sad zvrknuta....ako tad -(a najvjerojatnije neću)- ne budem imala dečka-bit' ću časna sestra....
Nije još potpuno odlučeno,ali......mogućnost (opcija) otvorena....
Ne da mi se danas pisat o nečem pre zanimljivom....Sutra ću...

Pozdrav,mjesec

četvrtak, 01.06.2006.

Dan škole-31.svibnja

Bilo je stvarno super,jučer u školi za Dan škole.-ova rečenica nema nikakvog smisla.Ne zbog poretka riječi u njoj,već zato što sam ja cijelo vrijeme imala temperaturu,bilo mi je užasno vruće,a grlo me je boljelo,onako,pošteno,ali….ipak…Ma bilo je super!!!!!
Igrokaz je prošao super,a JA I ANTE bili smo više nego odličan izbor za voditelje,još do sad nikada nisu toliko hvalili neke voditelje,svi živi nastavnici i gosti su nam čestitali,a i učenici.
Svejedno je meni za to,bilo mi je stvarno super vodit' program s njim,da nije bilo njega vjerojatno bih se i onesvijestila,bilo mi je stvarno slabo,u crkvi sam bila jedva 10 minuta-čak mi je i u njoj bilo vruće(svi su na sebi imali neke jaknice,a ja u kratkim rukavima i kuham se,neki su čak imali one debele majice),frendica je sa mnom prošla u školu i onda sam ondje naišla na frenda (druga glavna uloga-bile su dvije) isto je imao temperaturu i upalu grla,ali i alergiju-mislim da sam se od njega i zarazila.
Gosti su nam još bile i cure iz OŠ «Slava Raškaj» koje igraju rukomet-naše cure su ih pobijedile 27:17.
I naravno iznenađenja četvrtog i osmog razreda za njihovu učiteljicu,tj. razrednicu bila su fenomenalna….svi su se rasplakali-uključujući i cure šestog razreda,samo ipak malo više vjerujem da je njih dirnulo u srce to što odlazi dečki iz 8.,a ne iznenađenja nastavnici….
Ah,da i na kraju ovog programa kada smo,tj. dok smo pozdravljali sve prisutne Ante ma zagrlio,ništa posebno,ali kad mi je rekao da će to učinit' ja sam bila uvjerena da se zafrkava-uglavnom on izgovara svoju zadnju rečenicu i dok naviodi moje ime da kažem završnu riječ (na daju mi se navodit' citati) zagrli me,a pošto sam ja morala navest njegovo ime,također sam ga zagrlila,i pozdravljam ja tamo sve prisutne blabla «Vidimo se do godine o istoj prigodi.Doviđenja!»-svi se smješkaju i gledaju nas,a mi lijepo zagrljeni,i tako sa smiješkom odlazimo s pozornice….Nije to bio ono neki zagrljaj s dvije ruke ili što ja znam što ipak ni mi nismo toliko glupi,ali bilo je ….. fora,bili smo perfektni…
Btw-Ico volim te…..
(i,da još uvijek imam problema s prstom)

Pozdrav,mjesec

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.