The Last Broadcast

Opatijsko-apatinska apatija

Što sam starija magarica sve sam ne-ženstvenija. Odnosno, mrzi me obavljat sve te neke ‘ženske’ stvari. Obavke (je li postoji ta riječ?). Proporcionalni rast neproporcionalnih razmjera. Sve me mrzi. Sve. (tri slova). Kuhanje? Nekoć bih znala radit gozbe. Češljala i pamuk ako je trebalo. Sad? Sve smrmosim onako preko volje. Danas mi čak ni tvrdo kuhano jaje nije išlo. Ostalo sirovo iznutra. Ali to tek shvatih kad oljuštih vršak. Dok nastavih kuhanje vršak je iscurio pa na kraju dobih tutlavo jajašce sa dupetom od bjelanjka. A i mrzi me čišćenje i poliranje na kraju. Pa me još mrzi ako se nameračim kuhat, a nemam dovoljno rebaraca ili zečje krvi ili kojeg već božjematerinog kozjeg sastojka iz recepta. Gdje sam prije imala fitilj dug ko vlastitu lajtungu, sad ga treba tražit među korovom koji je prekrio inu. Lajtungu.

Nadalje, ne peglam više ništa. Ama baš ništa. Osim jedne, jedine bijele košulje koju posjedujem. Posteljina? Nula bodova. Kuhinjske krpe? Eno ih raspartalene u jednom od ormara, negdje otpozadi. Nije ni čudo da mi je pegla tinejdž starosti od jedno 13 godina. Nadživit će i samu mene.

Brisanje prašine, pospremanje, briga za bilo koju jedinku muškog roda, sve je to obavijeno apatijom treće kategorije. Kada išta treba samo frknem brkom (već mi je poprilično narastao). Kao da nisam doktorirala materinu drnišku školu peglanja. Strikanja. Vezenja goblena. Kuhanja pa makar se stropoštao od umora. Čišćenja vimom dok se ne sjaji, peglanja posteljine na ćoškove. Čerupanja 15 komada fazana u 8 navečer. Ne. Umjesto toga dala sam se ucrvati trulim zapadom i Shirley Conran mantrom da je život prekratak da idem puniti kapicu od gljive (famozna izjava na otočju ovome). A misliš ne znam kakav uzbudljiv i dinamičan život živim pa eto, nemam vremena. Nego jednostavno sam lijena guzičetina koju trenutno fata apatija galopirajućih sredovječnih godina (i to onih nerespektabilnih).

A kad se samo sjetim kakve sam sve džempere znala štrikat, kakve goblene vesti, kakve domaće krofne pržit, kakvu uštirkanu posteljinu peglat, bila sam san svake rvacke majke sa barem jednim sinom. Kako se vremena mijenjaju, o, bože!

Šrafciger još uvijek znam upotrijebit. Kao i vozit ogromni kombi Mercedes Viano V6 automatik, sa šefom kao suvozačem. Od wannabe rvacke snahe pretvorih se u postmodernističkog Pavla Vujisića. Ali to je već druga priča.

Pozicionirano prebacujem koljeno
A zapravo rastreseno zamišljam
Da ga zabijam u nečiju bradu
Ali kao pristojno upakiram tu pomisao
I stavim je u zagrade
Ispred i iza
I za i protiv
Ogradim je teritorijski
Taj nuklearni reaktor mojih misli.



Za sada mogu reci samo ovo.