The Last Broadcast

Priče iz frizerskog salona, dio 352.

Morao je doći i taj dan. Ne dan kada smo rekli da kao što Sinan Sakić voli pjevati, nego dan kada smo si rekli nečujni, a moćni zbogom. Doviđenja. Do ne-viđenja. Dan kada odlučih promijeniti nju. Frizerku. To su bile agonije veće od onih ljubavno-piščaidno-pjesničkih. To se moja duša pekla na žeravici. Hoću-neću? Dajem li joj jos jednu (zadnju) šansu? Hoće li me moliti da ostanem? Pisat ću li joj oproštajno pismo? Hoćemo li se i dalje družiti samo kao prijatelji? Koja će li me zamijeniti, uzeti moje mjesto u stolici od jeftinog skaja? Težina u želucu anatomski je pritiskala ostale moje unutranje organe.

Kako i zašto? Umjesto da me ostavila na miru počela je brbljat sa mnom. Sve što ste ikada željeli znati o koncertu Beyonce, a nikada se niste usudili pitati. I kao šiša ona mene. Umjesto da se čudim kao jaje jajetu prihvatila sam ovu novu verbalnu igru i hinila zapanjenost Beyonceinim umjetničkim opusom, šljaštećim kostimima i mužem zvanim Džej-Zi.

Da bi me na kraju završnog čina udarilo u glavu: dok nije pazila i dok joj je glava bila medju Beyonceyin raskošnim bokovima, ošišala me ko STŽ (sredovječnu taft zenu). Umjesto frizure dobila sam kacigu. Šljem kojeg se ni Ilija Kapara ne bi posramio. Da bi na kraju slavodobitno izjavila:

Joj, kako vam ova frizura dobro stoji!

Pa da mi je odmah rekla, čuj, sad dolaziš u te-i-te godine, vrijeme ti je za STZ i mrežicu na glavi a la Šurda iz Vrućeg vetra (u 55. sekundi)...

Za dva dana idem na prvo šišanje kod druge. U drugi kraj grada. Svaka ljubav ima svoj kraj.

Kad diplomiram (još samo malo) STŽ hoću biti taksi vozač ko Džarvis